Režija i scena: Matko Raguž

Igra: Franjo Dijak (Bruno)

Glasovi: Slavica Knežević (mama), Ana Begić Tahiri (Ana), Bojan Navojec (Maks), Filip Križan (Filip), Vinko Kraljević (Mladen), Živko Anočić (muškarac)

Prijevod: Filip Krenus

Dramaturgija: Jelena Kovačić

Dizajn propagandnog materijala: Josip Dolovčak

Fotografija i video: Hrvoje Zalukar

Montaža video spota: Willem Miličević

Oblikovanje svjetla: Matko Raguž, Domagoj Klasić

Tehnička podrška (svjetlo, ton, scena): Domagoj Klasić, Martin Miščin, Nebojša Paunković

Garderobijerka: Anita Medija

Organizacija, promidžba i prodaja: Anita Čendeš

Umjetnički ravnatelj Teatra EXIT: Matko Raguž

Zahvaljujemo Nives Bolić i Karli Špiranec.

PREMIJERA: 20.12. i 21.12.2020. godine u Studiju EXIT

Predstava „Tiha noć” govori o skrivenoj strani Božića, o onoj strani o kojoj se u javnosti rijetko govori – o lažnim odnosima, prisilnim druženjima, lažnom osjećaju popularnosti, ali i o pretjeranim osjećajima bezvrijednosti koje doživljavaju oni koji nemaju obitelji, koji su obudovljeli ili jednostavno povučeni.

Dok se za Božić vežu toplina, ljubav, druženje, slavlje i veselje, predstava „Tiha noć” progovara o samoći, nepripadanju i otužnom veselju koje osjeća veliki broj ljudi. Fama oko Božića nameće imperative – moraš biti popularan, moraš se družiti, moraš slaviti, moraš biti s nekim. I dok jedan dio ljudi zapravo u svemu tome ne uživa, drugi dio ljudi, uslijed osobnosti ili okolnosti, nema priliku sudjelovati u (lažnom ili iskrenom) duhu Božića.

Bruno je jedan od onih koji Božić nema s kime proslaviti, jedan od onih koje je život nasukao na pustoj obali i koji se sa svojom situacijom hvata ukoštac na svoj način.

Trajanje predstave: 70 minuta

SNAŽAN POTICAJ ZA RAZMIŠLJANJE  O VRIJEDNOSTI SOCIJALNIH ODNOSA

“Božić je jedan od amblematskih blagdana okupljanja, obitelji, atmosfere zajedništva i topline. Osamljeni na Božić stoga jednostavno nisu poželjni ni potrebni, ne uklapaju se, remete idiličnu sliku. Tiha noć, u izvorniku Harry’s Christmas, tekst je Stevena Berkoffa koji se bavi upravo tim i takvim tropima božićne slike svijeta i raspoloženja nasuprot stvarnosti konkretnog lika-osamljenika. (…)

Situacija je postavljena jednostavno i nekako vrlo poznato. Harry, ili u hrvatskoj verziji Bruno, čovjek je čiji se život sastoji od sadašnje nemoći i bivših neuspjeha. U božićnoj atmosferi, koja i u njegovom stanu zadobiva prikladni izvanjski lik (scenografiju potpisuje redatelj Raguž), sve je osim vanjštine potpuno urušeno. Bruno broji SMS poruke koje je dobio kao čestitke za Božić, mašta o tome kako će, kad ih dobije deset(ak) biti sretan i neće se osjećati usamljeno, zove prijatelje i bivšu djevojku kako bi pokušao stvoriti iluziju da postoji netko (osim majke, s kojom također razgovara telefonom) kome je on važan u vremenu Badnje noći, tog godišnjeg vrhunca identifikacije, topline i zajedništva kao dominanta kolektivnog imaginarija lokaliziranog u trenutak. (…)

Dakako, Tiha noć nije nikakva literatura za samopomoć ni božićna prigodnica, kamilica u kojoj će sve na kraju izaći na dobro, čiji će sretan kraj potvrditi publici onaj osjećaj afirmacije kolektivne slike o božićnoj atmosferi tako svojstven brojnim djelima iz božićnog žanra – mi smo bolji od njega (njih), ali i za njega ima nade, sve će se na kraju završiti dobro i božićni će duh zajedništva, blizine i radosti sve nadvladati. Ne, ova je predstava drastična i nedvosmislena u svom naturalizmu, u prikazivanju posljedica društvene apatije i socijalne nebrige koja postaje osobna apatija i osobna nebriga.

Franjo Dijak Bruna igra studiozno i promišljeno, posvećeno gradeći karakter od početnog ocrtavanja stanja prema kulminaciji te stvara dorađenu kreaciju.

(…) U vremenu kada je osamljenost, u obličju samoizolacija i sličnih oblika održavanja socijalne distance kao mjera karantene smišljene kako bi se epidemija pokušala držati pod kontrolom, od socijalne devijacije postala društvenom normom i prihvatljivim a često i zakonski sankcioniranim ponašanjem, Tiha noć zadobiva novi i drukčiji smisao. Moguće je čak spekulirati i o tome kako su samoća i osamljenost pod utjecajem epidemijske više sile postale normalnije i prihvatljivije, pa je stoga i emocionalni pritisak na osamljenike u božićnom razdoblju manji. No, bez obzira na moguće promjene okolnosti, ova etida o osamljenosti i dalje ostaje kao snažan poticaj za razmišljanje o vrijednosti socijalnih odnosa za sreću, zadovoljstvo i, u konačnici, volju za životom.”

Leon Žganec-Brajša (Kazalište.hr)

NOMINACIJA ZA NAGRADU HRVATSKOG GLUMIŠTA, 2021.

Franjo Dijak nominiran je za ulogu Brune za najbolju mušku ulogu