TIHA NOĆ

Snažan poticaj za razmišljanje o vrijednosti socijalnih odnosa - „Samoća je vjerna i postojana. Čovjek-samotnjak, bez obzira na to što uzrokuje njegovu samoću i kako se s njom nosi, uvijek ima trenutke u kojima se samoća pokazuje snažnije i jasnije, očituje definitivnije i jače. Često se te i takve manifestacije samoće ostvaruju u razdobljima koja se u kolektivnoj percepciji i široko prihvaćenim društvenim praksama vezuju uz osjećaj zajedništva i obiteljskih okupljanja. Božić je jedan od amblematskih blagdana okupljanja, obitelji, atmosfere zajedništva i topline. Osamljeni na Božić stoga jednostavno nisu poželjni ni potrebni, ne uklapaju se, remete idiličnu sliku. Tiha noć, u izvorniku Harry's Christmas, tekst je Stevena Berkoffa koji se bavi upravo tim i takvim tropima božićne slike svijeta i raspoloženja nasuprot stvarnosti konkretnog lika-osamljenika. (…) Situacija je postavljena jednostavno i nekako vrlo poznato. Harry, ili u hrvatskoj verziji Bruno, čovjek je čiji se život sastoji od sadašnje nemoći i bivših neuspjeha. U božićnoj atmosferi, koja i u njegovom stanu zadobiva prikladni izvanjski lik (scenografiju potpisuje redatelj Raguž), sve je osim vanjštine potpuno urušeno. Bruno broji SMS poruke koje je dobio kao čestitke za Božić, mašta o tome kako će, kad ih dobije deset(ak) biti sretan i neće se osjećati usamljeno, zove prijatelje i bivšu djevojku kako bi pokušao stvoriti iluziju da postoji netko (osim majke, s kojom također razgovara telefonom) kome je on važan u vremenu Badnje noći, tog godišnjeg vrhunca identifikacije, topline i zajedništva kao dominanta kolektivnog imaginarija lokaliziranog u trenutak. Bruno je zaista usamljen, čovjek čije bivše je jednako sumorno kao sadašnje, a buduće ne nudi mnogo perspektive za zajedništvom i socijalnom blizinom, tim tako važnim determinantama osobne sreće i zadovoljstva. No, čak i kad mu se nudi stanovita bliskost, mogućnost bijega iz stanja u kojem se nalazi - bilo to s majkom ili prijateljem koji ga više iz kurtoazije nego prave potrebe, ali ipak poziva na zabavu, Bruno tu priliku ne iskorištava nego je samovoljno minira. Njegova usamljenost, anksioznost i psihološka rastrojenost, koje - kako predstava napreduje, preuzimaju sve snažnije i drastičnije oblike (…), nisu dakle rezultat samo okolnosti i životnih nedaća koje su pogodile protagonista Tihe noći. On je, naprotiv, aktivni činilac, ma kako to paradoksalno moglo zvučati i izgledati. On aktivno pridonosi svom stanju, čineći ga još više bez izgleda i mogućnosti izlaska iz apatije, gubitka bliskosti te (božićne) kulminacije time izazvane nesreće. Berkoffova drama tako samo potvrđuje u umjetnosti, a još više u životu kao trajnom području umjetničkog nadahnuća, opetovanu iskustvenu prispodobu o čovjeku kao temeljnom činiocu vlastite psihološke (ne)sreće, vlastite zbilje koja je vrlo često sumorna, no djelovanjem toga koji svoju životnu sumornost spoznaje, postaje još gora, umjesto da aktivnošću i voljom za životom stanje bude promijenjeno na bolje. Dakako, Tiha noć nije nikakva literatura za samopomoć ni božićna prigodnica, kamilica u kojoj će sve na kraju izaći na dobro, čiji će sretan kraj potvrditi publici onaj osjećaj afirmacije kolektivne slike o božićnoj atmosferi tako svojstven brojnim djelima iz božićnog žanra – mi smo bolji od njega (njih), ali i za njega ima nade, sve će se na kraju završiti dobro i božićni će duh zajedništva, blizine i radosti sve nadvladati. Ne, ova je predstava drastična i nedvosmislena u svom naturalizmu, u prikazivanju posljedica društvene apatije i socijalne nebrige koja postaje osobna apatija i osobna nebriga (…). Stoga zahtijeva i snažnog, uvjerenog i uvjerljivog glumca za svoju glavnu i jedinu ulogu. Franjo Dijak Bruna igra studiozno i promišljeno, posvećeno gradeći karakter od početnog ocrtavanja stanja prema kulminaciji te stvara dorađenu kreaciju (…). U vremenu kada je osamljenost, u obličju samoizolacija i sličnih oblika održavanja socijalne distance kao mjera karantene smišljene kako bi se epidemija pokušala držati pod kontrolom, od socijalne devijacije postala društvenom normom i prihvatljivim a često i zakonski sankcioniranim ponašanjem, Tiha noć zadobiva novi i drukčiji smisao. Moguće je čak spekulirati i o tome kako su samoća i osamljenost pod utjecajem epidemijske više sile postale normalnije i prihvatljivije, pa je stoga i emocionalni pritisak na osamljenike u božićnom razdoblju manji. No, bez obzira na moguće promjene okolnosti, ova etida o osamljenosti i dalje ostaje kao snažan poticaj za razmišljanje o vrijednosti socijalnih odnosa za sreću, zadovoljstvo i, u konačnici, volju za životom.

Leon Žganec - Brajša (Kazalište.hr)