.webp)
Režija:
Slobodna prodaja: 16€
Pojedinačni popusti (studenti, umirovljenici, invalidi): 13€
Organizirani posjeti (firme, građani): 13€*
Organizirani posjeti (škole, studenti, umirovljenici), članovi ADU i HDDU: 10€*
*Popusti se ostvaruju isključivo kupnjom ulaznica na blagajni Teatra EXIT predočenjem odgovarajućih dokumenata.
Za sva dodatna pitanja možete nas kontaktirati na broj01/3704-120ili na e-mailprodaja@teatarexit.hr

Vrijeme trajanja: 60 minuta
"Ljudska tijela vole se grliti, ako slučajno naiđete na ljudsko biće široko rastvorite gornje udove i lagano ga obavijte, to će ljudskom biću donijeti veliko smirenje."
Ova predstava je posveta književnosti s naših prostora, posveta ženama i našim starima koji su nas pripremali za život. Nastala je iz pokušaja da se nosimo s gubitcima naših bližnjih, sa smrću, a pored toga i iz želje da se određena književnost postavi u scenski prostor i time se potakne ljude da čitaju naše pisce. Na prvu se može činiti nelogičnim da se dvije mlade djevojke bave temom starenja i smrti ali ipak svakog od nas to čeka i te su teme uvijek oko nas. Naši voljeni stare i odlaze, a tako ćemo i mi. Iz zahvalnosti i potrebe za produbljivanjem empatije i razumijevanja nastala je ova predstava.
U predstavi su korišteni tekstovi iz romana:
“Nevidljiva žena i druge priče” Slavenke Drakulić,
“Lisica” Dubravke Ugrešić,
“EEG” Daše Drndić,
“Fizika tuge” Georgia Gospodinova

.webp)
.webp)
.webp)
.webp)
.webp)
.webp)
.webp)
.webp)
.webp)
.webp)
.webp)
.webp)
.webp)
.webp)
.webp)
.webp)
.webp)
srijeda, 22. 07. 2026.19:00h
Slobodna prodaja: 16€
Pojedinačni popusti (studenti, umirovljenici, invalidi): 13€
Organizirani posjeti (firme, građani): 13€*
Organizirani posjeti (škole, studenti, umirovljenici), članovi ADU i HDDU: 10€*
*Popusti se ostvaruju isključivo kupnjom ulaznica na blagajni Teatra EXIT predočenjem odgovarajućih dokumenata.
Za sva dodatna pitanja možete nas kontaktirati na broj01/3704-120ili na e-mailprodaja@teatarexit.hr
Vraćanje literarnosti kazališta I Lucija Matković i Maruška Aras veoma su rafinirane glumice, koje su odlučile ovu predstavu napraviti kao da je u pitanju glazbeni adagio: polagani tempo, fokus na detaljima, pripovijedanju, nježno poštovanje prema literarnosti i tekstu, ali i visoka glumačka svijest o nesigunim i drhtavim rukama koje premeću kolače u plastičnoj kutiji ili kosi koja oživljava tek dodirom druge ljudske ruke, češljanjem prstima, pogledom koji pita drugo ljudsko lice (a ne ogledalo) »je li ovako dobro?«. Obje glumice pristupaju tekstu kao da naglas razmišljaju (ili sanjaju), izbjegavajući dikciju rutinske socijalne svakodnevice. Osim toga, kako su na sceni stalno dvije osobe koje tu i tamo poneku rečenicu tiho i konspirativno izgovore uglas, neprekidno smo svjesni i da smo među prijateljicama, sestrama, majkama i kćerima, koje međusobno spaja i neka tajna linija unutarnje povezanosti. Možda su na trenutak u relaciji majke i kćeri u vrlo napetim odnosima, a malo kasnije su tek dvije djevojčice ili možda dvije maske iste osobe, ali svakako je na sceni i dalje prisutan snažan moment njihova zajedništva. U svojoj »Himni starosti« Hermann Hesse, kojeg glumice ne citiraju u predstavi, kaže da postoji samo jedna starost koja se može podnijeti, a to nije ona nostalgična i sentimentalna zagledanost unatrag, koju tako često susrećemo, nego starost planinske visoravni, duboko svjesna užitka svakog oblaka i svakog kamena, kao i blizine toga da ćemo uskoro postati tvar svemira, sa svima spojena i svima zajednička. »Kronika nestajanja« dotiče taj prostor završnom starogradskom pjesmom »Blijedi mjesec« koju glumice izvode kao posvetu toploj emocionalnosti koja nas (u svim životnim dobima) vraća ljudima i spaja sa svijetom. Rekla bih, stoga, da je »Kronika« jedno od onih kazališnih ostvarenja koje ćemo dugo nakon izvedbe nositi sa sobom i koja se obraćaju tabuiranim temama socijalne odbačenosti, straha od usamljenosti, starosti i smrti, čineći to na lirski suptilan i dubok način. Naglašavam: ne zato što pomno slušaju glasove naših velikih književnica, mahom užasnutih nadiranjem starenja, nego zato što u taj prostor upisuju povjerenje u partnersku igru, prisnost s publikom, intimnost obraćanja.
Nataša Govedić, Novi list