Zamislite jedno sasvim obično jutro. Dok su vam oči još uvijek snene, čekate vodu u lončiću za kavu da uzavre, palite radio i čujete: – Recesija i dalje baca ljude u depresiju. Gasite radio. Palite televiziju. Čujete iste, neizbježne priče: smrtno stradalih ovoliko, od svinjske gripe oboljelih toliko, cijena benzina narasla, nove poplave, recesija i dalje tjera ljude na prosjački štap, stagnacija, depresija, kriza, rat… Gasite televiziju. Želite malo mira, malo tišine. Zatim čujete buku s ulice – kompresor, trube automobila, zavezani, ljuti psi, kiša. – Tiše! Tiše! – najradije biste vrisnuli, ali to ne radite. Umjesto krika, zatvarate prozor. – Kako bi izgledala slika tišine? – pitate se dok osluškujete zvukove iz susjednih stanova. Netko se upravo tušira, netko drugi usisava, netko treći pak suši kosu. Tko su ti ljudi? Tko su ti vaši susjedi? Pale li i oni ujutro radioaparate i razmišljaju o recesiji? Je li ekonomska kriza i njima sveprisutna u mislima? Zapitaju li se i oni s vremena na vrijeme –  utječe li stanje stvari u svijetu na ljudske odnose ili ljudski odnosi utječu na stanje stvari? I dok o svemu tome razmišljate, ne možete a da ne pomislite: – Imamo li mi danas uopće vremena za ljudske odnose? Može li riječ usamljenost danas uopće konkurirati riječi recesija?

I tad vam sine – umjesto razmišljanja o recesiji, treba razmišljati o recesu – otpusnoj molitvi, molitvi koja ide na kraju mise. Molitvi koja bi nas željela vratiti razmišljanju o ljudima s kojima smo svakodnevno okruženi. Zato odlučujete sjesti i napisati priču, a zatim to pretočiti u predstavu: predstavu čija se radnja događa u jednom danu. U tom jednom danu pratit ćete priče vaših susjeda. Pratit ćete ono što je važnije od recesije, a to su lica i naličja međuljudskih odnosa.

Olja Lozica

Jesu li međuljudski odnosi jedino vrijedno što ustvari u našim životima posjedujemo? I koliko su oni vrijedni? O njihovoj nam je trajnosti toliko toga rečeno, o tome koliko krhki postaju u najneobičnijim situacijama, toliko je toga napisano. U ovome tekstu stvari se vraćaju u nulto stanje, prateći onu glasovitu Kunderinu tvrdnju da su važna jedino ona pitanja koja može postaviti malo dijete. Dakle, u ovom se komadu likovi ne prestaju ispovijedati. A kad to čine, bez obzira što su snažno i nepopravljivo uronjeni u traumatičnu gradsku svakodnevicu, u pojedinačne tragedije i žudnje, na sasvim jasan način nalikuju anđelima. Jer, gdje je više istine nego u tragediji, gdje je više ljepote nego u raspadu i gdje se više maše čistim, bijelim krilima nego u plesu s potpunim strancem na zaleđenoj pozornici parka? I zašto toliko žudimo? I kome naše duše doista pripadaju? I jesu li ove suze zbog sreće ili zbog onog drugog, tuge?

Koliko pitanja, koliko rubova na koje smo tako nenadano izbili, koliko potrebe da se nađu odgovori za ono nevino i dobro dijete koje uporno i nepokolebljivo kucka na vrata našeg razuma i naše ljudskosti!

U ovoj smo predstavi svi na ispitu i sve je na provjeri!

Ivica Prtenjača

21.MARULIĆEVI  DANI 2011.

Reces i ja – nagrada Marul za najbolju predstavu u cjelini

Olja Lozica – nagrada Marul za najbolje redateljsko ostvarenje

Aleksandra Stojaković – nagrada žirija Slobodne Dalmacije za najbolje glumačko ostvarenje 21. Marulićevih dana

Bravurozni protukrizni glumački štab!
Velika je stvar u kazalištu postaviti užas odrastanja, a glumačka družina u sastavu Ivana Krizmanić, Nika Mišković, Aleksandra Stojaković, Zoran Pribičević i Igor Kovač u tome je uspjela iznad svih očekivanja.(…)

Teatar EXIT i Kazališna družina Kufer ovom su produkcijom predstavili publici toliko snažne i sposobne glumačke osobnosti, kao i doista zanimljivu kazališnu istraživačicu Olju Lozicu da možemo samo poželjeti da Reces i ja postane stalni dio repertoara Teatra EXIT.

Provjerite zašto je publika izvedbu ispratila dugotrajnim pljeskom i mnogobrojnim povicima odobravanja!
Glas Istre

Razgolićeni grad!
…velika vrijednost ove predstave jest to što dramski predložak (autorica Olja Lozica), napisan u jednom dahu, predstavlja moderan, inteligentan i senzibilan pogled na traumatično vrijeme današnje iz očiju generacije na pragu pune zrelosti.(…)
Stoga “Reces i ja” nije tipičan dramski komad, nego nakupina živih malih priča, neurotični kolaž urbane intonacije koji nam pokazuje razgolićeni grad i njegove junake, s njihovim svijetlim i tamnim stranama. U nekoj rock and roll atmosferi brzog i zaglušujućeg života, crnog humora ima gotovo u svakoj sceni, prožetoj neupadljivom sjetom i melankolijom junaka koji se nekako snalaze, ali bez trunke patetike i suvišnog moraliziranja. Ova predstava razumije i navija za svoje junake, ali drži oči širom otvorene, detektirajući kako psihološke nijanse junaka tako i društveni kontekst u kojem žive.(…)
Presudnu energiju predstavi daju njezini protagonisti: Igor Kovač, Ivana Krizmanić, Nika Mišković, Zoran Pribičević i Aleksandra Stojaković, klasa vrlo mladih i talentiranih glumaca, kojoj nije bio potreban poseban dramski patos da bi punokrvno i potentno odigrala životne situacije koje su joj vrlo dobro poznate.(…)
Ako sam dobro brojao, glumci su nakon završetka predstave “Reces i ja” sedam puta izlazili na poklon… To je ono što se prepoznaje kao vibracija dobrog kazališta.
Novosti

Reces i ja…
Bez želje za intelektualiziranjem i neopterećena formom, Olja Lozica na scenu postavlja ponešto mladenački naivnu ali dirljivu dijagnozu stanja stvari, oslanjajući se u izvedbenom smislu prvenstveno na filigranski precizne glumačke doprinose.

Vrlo mlada glumačka ekipa imala je zahtjevan zadatak osmišljavanja šarene lepeze realistično zamišljenih likova, uglavnom s vrlo dobrim uspjehom. Nika Mišković sigurna je i energična kao pripovjedačica, a u ulozi djevojke koja bezuspješno pokušava zakrpati vlastiti drogom načeti život imponira točno odmjerenom dozom ekspresivnog egzistencijalnog očaja. Igor Kovač je težak posao potpune tjelesne preobrazbe u starca odradio nadahnuto i vješto, a Ivana Krizmanić početnu je pretjeranu afektaciju glumački nadvladala iznimno uvjerljivom psihološkom karakterizacijom majke i ljubavnice na rubu živčanog sloma. Zoran Pribičević imao je nezahvalne uloge tipski određenih negativaca, sebičnog tinejdžera narkomana i blaziranog sredovječnog ljubavnika, koje je odigrao koncentrirano i bez karakternih suvišaka, a dvije uloge Aleksandre Stojaković apsolutni su glumački vrhunac predstave. (…)

Olja Lozica ovim se projektom osim kao darovita spisateljica predstavila i kao spretna redateljica, pomalo u maniri svog starijeg suradnika Renea Medvešeka, osmislivši toplu kazališnu priču o ljudima koji izjedaju sami sebe i svoje bližnje vlastitim nesrećama, manjim i podnošljivijim kad se s nekim podijele…
Kulisa