Premijera u sklopu Ljetnih noći Teatra EXIT u Muzeju za umjetnost i obrt, 16.07.2010. u 21 h

Podne je u Zagrebu.

Ispred crkve Sv. Marka. HELENA odjevena u dražesnu djeverušastu haljinu. Oslonjena rukom o zid crkve bljuje do besvijesti. Ona nije sentimentalna ženica, ona je odvjetnica, specijalizirana za razvode. Igra žestoko, živi žestoko.

Nešto dalje je i ROBI. Vrata banke mu se zatvaraju pred nosom. On luđački udara  po njima. U ruci mu plastična vrećica sa sto somova u kešu. On je sitni kriminalac, specijaliziran za nevolje. Ništa više.

Vratimo malo film unatrag.

Noć prije Helena i Robi su se upoznali u baru. I butelja sim, butelja tam…I…Znaš ono kad je seks stvarno dobar? Kad zaboraviš tko si i sve se jednostavno stopi u toplo klupko nepoznate kože.

Nakon svitanja, jutro donosi gomilu pitanja.

Jer kad imaš 35 zadnji ti je čas. Zadnji čas za  provjeru imaš li hrabrosti vratiti se svojim snovima. Ili od njih konačno odustati.

I za jedno i drugo ti stvarno trebaju muda.

Imaš li ih?

S gitarama u rukama, Nataša Janjić i Ivan Glowatzky kao Helena i Robi, u furioznom tempu pričaju i pjevaju priču svoga života.

Priču o jednom izgubljenom vikendu na potezu od zagrebačkog Trnja do Zvijezde, o vikendu punom ljubavi, seksa, boli i strahova.

I u mrežu uhvaćenih snova

Pavlica Bajsić

******

Svi smo, u principu, suočeni s dugim, polaganim gmizanjem prema smrti. Svaki sljedeći dan nosi manje iznenađenja od prethodnog. Tijela nam nepovratno propadaju. Postajemo manje otvoreni prema novim idejama. Sve više postajemo svjesni oronulosti i propadanja. Razočaranje postaje naša startna pozicija dok gledamo kako jedan za drugim nestaju svi naši mladenački snovi.

Ovo nam poručuje Robi, sitni kriminalac nerealizirane književno-glazbene karijere, u autoanalizi povodom svog trideset i petog rođendana. Kut promatranja kojem bi stručnjak vjerojatno prišio dijagnozu depresije. S druge je strane Helena, istih godina, prezaposlena odvjetnica užurbanog životnog stila, potencijalno trudna s oženjenim ljubavnikom. Oboje nesređeni u svakom smislu, nerealizirani na brojnim poljima, a ujedinjeni u osamljenosti i nezadovoljstvu vlastitim životom.

I onda se počinjemo pitati o uzrocima takvog stanja. Je li diktat društvenih mehanizama uistinu postao toliko obvezujući da nužno moramo sebe žrtvovati poslu? Jesmo li doista samo pasivni objekti u slijedu zbivanja pa ono što nam se događa nužno opravdavamo spletom nesretnih okolnosti? Ima li u tom mnoštvu društvenih i osobnih silnica naša želja ikakav utjecaj? Ili je to pulsiranje daleko iznad pojedinca kojem ne preostaje ništa drugo nego uskočiti u taj vrtlog i nadati se da će mu glava većinu vremena ipak ostati iznad vode?

Patetično pitanje ostvarivanja sreće u takvim se okolnostima gotovo izgubilo iz vida.

I onda, unutar tako postavljenog svijeta, unatoč društvenim obrascima i unatoč opterećujućim situacijama iz privatne sfere, postoji mogućnost da se kaže: – Dosta. Doista postoji mogućnost realizacije fraze o okretanju nove stranice, o novom početku, o prekretnici, a trideset i peti rođendan dosta je prikladan datum za razmišljanje o tim neveselim temama. Karte i nisu baš nešto promiješane, a ulog je neznatan, tek naš život. No, ako osjećate poriv da se, usprkos čudnoj ambalaži u kojoj se neka novina u vašim životima pojavljuje, ispod te maske ipak krije nešto dobro za vas, slijedite taj poriv. Konvencije, mišljenje drugih, osobni moralni ustroj, intimne želje – sve to neka ode u drugi plan, prepustite se trenutku i uživajte. I možda ćete, ako su atmosferski uvjeti, staza, tempo i ritam pravi, otrčati utrku svog života.

Tomislav Pavković