AUTOR, REDATELJ I IZVOĐAČ: Dražen Šivak

DRAMATURGIJA: Patrik Gregurec, Karla Leko
 
 KOSTIMOGRAFIJA: Petra Pavičić

KREATIVNA SURADNICA: Maja Posavec

OBLIKOVANJE SVJETLA: Bartul Pejković

SONG: Željko Vukmirica

GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Ivan Stanišić

FOTOGRAFIJA: Marko Ercegović

Kazališta Grupa u koprodukciji s Dubrovačkim ljetnim igrama i u suradnji sa Scenom Ribnjak i Teatrom EXIT

Hvala: Silvio Vovk, Željko Vukmirica, Maro Martinović, Emilia i Nikola Vasari, Katarina Bistrović Darvaš, Ivan Grlić

Predstava MASKE je oživljavanje tradicije commedie dell’arte i njezino približavanje široj publici. U formi predavanja, glumac na sceni objašnjava značenje maski i arhetipove koji su predstavljeni u tehnici commedie dell’arte. Putujući kroz klasičnu dramsku književnost Hrvatske i svijeta (Držić, Shakespeare, Moliere, itd.), gledatelji povezuju arhetipske priče o ljudskim odnosima te stvaraju paralele s karakterima naših suvremenika.

MASKE
 Kada pomislimo na masku, prvo što nam pada na pamet je – skrivanje. No, u glumačkoj profesiji, maska služi upravo suprotnom – otkrivanju. Predstava MASKE u izvedbenoj formi lecture performancea vodi kroz simboliku, povijest i vještine koje su usko vezane uz masku kao izvedbeni element.
 Od prvih crteža u špiljama, preko drevnih vračeva, starih Grka i Commedie dell’arte do klaunova nosa danas, maska je bila konstanta koja je nosila važnost, kako za izvođača koji je nosi, tako i za njegovu publiku. Za vrijeme kada su ljudi crtali u polumraku špilje, maska se koristila u lovu. Drevni su vračevi koristili maske kao dio ritualnog performansa u duhovne svrhe, koji je uključivao sve članove plemena. Stari Grci su imali ogromne maske s modificiranim otvorom za usta koji je funkcionirao kao megafon, kako bi ih čula golema publika amfiteatra. U Commediji dell’arte, najranijem obliku profesionalnog kazališta koje je bilo dominantno u Italiji od 16. do 18. stoljeća, maske su označavale normirane tipove likova i nije bilo neobično da jedan glumac glumi jedan lik, odnosno jednu masku, cijeli svoj život. A klaun je nešto potpuno drugo od onoga što mislimo da jest.
 Maska se koristila i izvan konteksta organizirane izvedbe. Kod nas u pokladnim igrama, kod starih Grka za vrijeme Velikih Dionizija, i drugi društveni rituali koji su ovisili o vremenskim dobima slave masku kao svoj organski dio. Ta anualna razdoblja odišu najvećom slobodom zajednice, i maske koje se koriste pri takvim svečanostima su medij koji omogućuje pristup onoj strani ljudske naravi koju bi mogli nazvati primalnom, životinjskom.
 Nije slučajna poveznica životinje i maske. Prva zabilježena upotreba maske na špiljskom crtežu je upravo maska jedne koze. Vračevi su nosili maske duhova životinja koje su htjeli zazvati. Sve maske i likovi Commedie dell’arte uzimaju za inspiraciju životinje, a na glumcu je odgovornost da balansira svoju životinjsku i ljudsku prirodu kako bi postigao što bolji dojam kod publike.
 Zahvaljujući Dubrovniku i Marinu Držiću dijelimo tradiciju Commedie dell’arte sa susjednom nam Italijom. Podjela na ljude nazbilj i ljude nahvao u svijetu potpuno odgovara podjeli na lijepe (bijele) i ružne (grube, grde) maškare u karnevalu. Sukob ljudi nazbilj i ljudi nahvao inscenirani je pokladni obračun reda i nereda, kozmosa i kaosa. A Pomet, legendarni lik iz Držićevog dramskog teksta Dundo Maroje, svojom proždrljivošću i snalažljivošću neodoljivo podsjeća da tipskog lika iz Commedie dell’arte – Arlecchina.
 Kao što naši preci davno činili, okupite se oko vatre i pogledajte kako Dražen Šivak balansira svoju životinjsku i ljudsku prirodu, svoje lice i tijelo – i lica i tijelo maski, kroz lecture performance u kojem vas glumac vodi kroz svijet preobrazbe, točnije – transformacije.

Patrik Gregurec

Kada čujemo riječ „maska“ prvo pomislimo na nešto što skriva, nešto što predstavlja prepreku prema iskrenosti i autentičnosti, ali maska u kazališnom kontekstu donosi upravo istinu. Ona daje kredibilitet svom nosiocu da progovori o svemu od čega postoji svojevrsni društveni zazor ili bojazan. Predstava Maske putovanje je kroz njenu povijest od prvih slika maskiranog čovjeka sa zidova špilja, preko grčkog kazališta, zatim commedie dell’arte čiji se tipizirani likovi nerijetko nazivaju „maskama“ do našeg konteksta i povezanosti likova commedie s likovima iz komediografskog opusa Marina Držića. Osim na dramska djela koja su svoje reference pronalazila u nekim od brojnih likova commedie, predstava stavlja naglasak na glumačku vještinu koja je neophodna za uvjerljivu transformaciju, kako tijekom improviziranih komičnih zapleta koje su izvodile glumačke družine, tako i danas. Kroz predstavljanje povijesnog puta maske, ali i puta glumca, lakrdijaša, klauna, Dražen Šivak dati će omaž tradiciji commedie dell’arte koja u sebi sadrži sve slojeve ljudske prirode te nam predstaviti karaktere koje i danas prepoznajemo.

Karla Leko

„Jednostavno, zadivljujuća igra glumca, maskama, tijelom, pokretom, gestom. Nevjerojatna moć preobrazbe tijelom i gestom u masku o kojoj je riječ – kozu, kokoš,  mačku, starca, dvorsku ili neku drugu ludu… Izvrsna dikcija, pokret, sklad glasa i tijela, fizičke transformacije karakterne iskorištenosti maske, i posve osebujan osjećaj za vrijeme, drame, Grada i publike.„

Marina Zec-Miović, kazalište.hr

„Šivak je promišljen, staložen, fokusiran, točno lociran, vješt u preobrazbi.

Ono što je u ovoj predstavi naročito osvježavajuće je lakoća i mirnoća mnogih Šivakovih preobrazbi, bez lišavanja duhovitosti, komike, zaigranosti i prostora za glumačku interpretaciju.

I na kraju, klaunerija u kojoj je Šivak izvrstan: neposredan, dubok, promišljen, smiren i djetinje komunikativan.“

Petra Jelača, dubrovnik.net