KVETCH

Tekst: Steven Berkoff

Režija i scena: Matko Raguž

Igraju: Slavica Knežević, Erna Rudnički, Ivan Simon, Vedran Komerički, Hrvoje Barišić

Prijevod: Darija Udovičić

Kostimografija: Marita Ćopo

Oblikovanje svjetla: Marino Frankola

Glazba: Marijan Mirković

Tehnička potpora, svjetlo i ton: Martin Miščin, Nebojša Paunković, Mislav Vinković

Fotografija: Mak Vejzović

Dizajn vizuala: Tajana Grbić

Produkcija: Teatar EXIT

KVETCHanje = PRIGOVARanje, SERUCKanje, KENJKanje, GRINTanje,

ŽUGanje, NJURGanje, KVOCanje, JAMRanje, KUKanje…

Prvi “američki” komad jednog od najznačajnijih suvremenih britanskih autora dramskih tekstova, redatelja i glumaca Stevena Berkoffa, KVETCH je 1991. u Londonu proglašen ‘Komedijom godine’ u Evening Standardu. U ovoj satiričnoj komediji, premijerno izvedenoj u Los Angelesu 1986. s podnaslovom „Američka predstava o tjeskobi“, riječ KVETCH odnosi se na likove koji se žale na ljude koji ih okružuju i na neuroze koje ih muče.

KVETCH je priča o strahu. Studija o utjecaju tjeskobe na stalan, uporan i dosadan osjećaj pritiska i napetosti koji vam ne da mira. U središtu su anksiozni ljudi koji su navikli brinuti o svemu i nisu osobito zadovoljni niti sobom niti svojim životima, ispričana na način koji istovremeno spaja humor i gorčinu, cinizam i iskrenost. Komedija i komplikacije započinju kada prodavač tekstila Franjo (Ivan Simon) dovodi svog nedavno rastavljenog kolegu Adija (Vedran Komerički) na večeru u svoj dom, gdje ih dočekuju nezadovoljna supruga Donna (Erna Rudnički) i zaista neugodna punica (Slavica Knežević). Kao da to nije dovoljno, u drugoj polovici u priču se upliće i Jure (Hrvoje Barišić), Franjin poslovni partner koji likove izvlači iz dotad nam poznatog konteksta.

Nizom komičnih situacija KVETCH nas vodi kroz strah i tjeskobu kao posljedicama načina današnjeg življenja, kao i život koji je posljedica naših strahova. Za mnoge od nas strah je težak problem. Zatrpani smo raznim problemima koji ne miruju i uvijek čekaju u redu da budu riješeni. Iskaču i zahtijevaju našu pozornost i pritišćuu nas, gnjave i dave dok im ne posvetimo odgovarajuću pažnju.

Dok razgovaramo s drugima, često paralelno sasvim drugačiji dijalog vodimo u sebi, nekada zato da nas vodi, nekada da nas štiti. Ono što u sebi izgovaramo je iskrenije i istinitije od onoga što javno govorimo. U ovom satiričnom komadu poznajemo se sa stvarnom naravi likova kroz ono što nerijetko ne čujemo, ili ne želimo čuti – njihove najdublje, najiskrenije i u konačnici najduhovitije misli. Kada bi barem uvijek mogli govoriti te misli: koliko istinitija i iskrenija bi bila komunikacija između nas.

Svi živimo u sjeni straha. Strah nas često tjera da se skrivamo čak i pred najbližima.

Ovaj komad je posvećen onima koji se boje. 

*Predstava je namijenjena osobama starijima od 16 godina.

Trajanje predstave: 90 minuta

SEMIOTIKA DRAMSKIH OSOBA I UNUTARNJI MONOLOG

“Izvrstan osjećaj za odabir aktualnoga teksta, izbor glumaca koji su potpuno posvećeni radu i predanost u poslu rezultirali su vrlo zanimljivom predstavom napravljenom prema Raguževu redateljskome kodu: izostanak rekvizitarija, prostori reducirane scenografije s jednim stolom kojim se rješavaju sve scene, njegovim okretanjem i pokretanjem, precizni pomaci iz jednoga u drugi kod, govorenja i zaleđivanja, obraćanje en face publici koja postaje izravnim sudionikom razgovora i apsurdnih situacija, a parte govor, pantomima, specifična mimika i gesta….”Nije jednostavno realizirati sve segmente ovih posebnih zadataka koji vrlo precizno moraju odvajati svijet komunikacije od svijeta unutarnjih misli koje glumci, odnosno njihove uloge, dijele konspirativno s publikom, izvodeći redateljske ideje vrlo dobro i jasno.

… prikazuju se odnosi u obitelji, odnosi muža i žene, kćeri i majke, zeta i punice, kolega s posla, šefa i podređenoga, ljubavnika i ljubavnice, ljubavnika i ljubavnika…. Svi su oni osamljeni i nesretni, bez obzira na to jesu li u braku ili su samci, jesu li (bili) oženjeni ili su ih bračni partneri ostavili, imaju li djecu ili nemaju, svi traže sreću, a ne znaju kako doći do nje, u stalnome su traganju za identitetom i životom. 

Izvrsno su u satiričnoj predstavi Kvetch (KVETCHanje = PRIGOVARanje, GRINTanje, ŽUGanje, NJURGanje, KVOCanje, JAMRanje, KUKanje….), koja se bavi stalno nezadovoljnim dramskim osobama koji često svima prigovaraju, riješeni unutarnji i vanjski govori, kao i nizovi paralelnih unutarnjih (izgovorenih) monologa koji uzrokuju avangardne i apsurdne scene u kojima se i publika zrcali: potenciraju se tuga, otuđenje, tjeskoba, različite vrste straha, strah od javnoga govorenja, glasofobija, strah od sramoćenja, strah od ljudi, socijalna fobija ili socijalna anksioznost, strah od mjesta i gužvi, agorafobija, gamofobija, iracionalni strah od braka, obveza i bliskosti, erotofobija, strah od razgovora o seksu ili seksualnosti, penterafodbija, strah od punice, deipnofobija, strah od razgovora za večerom, globofobija, strah od odlaska na bilo koju vrstu slavlja…, što sve na neki način i u određenim segmentima opterećuje dramske osobe, ali i današnjicu, pa se zapitamo imaju li svi na sceni neku vrstu dijagnoze i/ili smo svi postali tako neurotični.

Slavica Knežević u svojoj maniri vrsne komedijske glumice igra majku i punicu, opušteno, povremeno superiorno, ismijavajući cijelu situaciju neprimjerenim potezima, ali s jasno izraženom sviješću da je svima teret, da nema više ljubavi u obitelji, i da se njezino povremeno dolaženje u kuću svoje kćeri i zeta doživljava kao mučenje kojemu više ne želi svjedočiti. Erna Rudnički, prije nekoliko godina dobitnica Nagrade hrvatskoga glumišta za najbolju mladu glumicu, jer Matko Raguž u svojim predstavama često iznjedri i pokaže nove glumce, glumi vrlo dobro Donnu/Donu, kćer i ženu, ulazeći u novi identitet ljubavnice pokušavajući promijeniti monotonost života, nezadovoljna i tjeskobna, teško pronalazi sreću, boji se života u kojemu se ništa ne pokreće i koji se svodi na čekanje.

Ivan Simon u maniri Mr. Beana, odnosno Rowana Atkinsona izvrsno igra ulogu nezadovoljnoga, hladnoga, mrzovoljnoga čovjeka čije reakcije izazivaju smijeh jer je cijela predstava sazdana na ambivalentnim odnosima i krajnostima prepoznatljivih emocija. Njegov Frank/Franjo je čovjek kojega ne usrećuje ni besmislen posao ni besmislenost braka, i, želeći nešto promijeniti, poziva kolegu s posla na večeru nadajući se da on to neće prihvatiti, ali taj gotovo nemotiviran poziv kojim želi uspostaviti barem privid (nekad) normalnih ljudskih druženja, ipak pokrene neke skrivene želje, vrati neka davna veselja i prividnu sreću barem na trenutak. Vedran Komerički, uvijek pouzdan i posvećen glumac, vrlo dobro parirajući ostalima i lijepo surađujući sa svim kolegama na sceni, kvalitetno i s pravom mjerom glumi nedavno rastavljenoga njegova kolegu Hala/Adija, nikad ne pretjerujući, na fino satkanoj granici između duhovitosti i ozbiljnosti, čime izaziva svojevrsnu začudnost jer publiku drži u neizvjesnosti. Naime, ne zna se je li zaista tako dobar čovjek koji se našao u neočekivanoj, stranoj situaciji ili je možda manipulator.

Hrvoje Barišić, jedan od ikona Exita, kojemu je kazališna pozornica potpuno domaći prostor, pojavljuje se kao peta dramska osoba nakon nekoliko slika, što je dramaturški iznenađujuće, ali vrlo zanimljivo, jer autor i redatelj ne dopuštaju odvijanje i raspletanje radnje nekim konvencionalnim, predvidljivim tijekom. Svojom pojavnošću potpuno mijenja sve odnose u drami, a punicu svojim dolaskom pomiče iz priče i marginalizira je. Makar tjelesno i materijalno snažan, i on pokazuje različite boli i strahove od napuštanja i osamljenosti.

Sigurni smo da će publika hrliti na ovu novu Exitovu satiričnu komedijsku uspješnicu. Savjet: svakako pogledati, makar zato da se riješimo barem jednoga od strahova, ali i da vidimo još jednu izvrsnu predstavu.

Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr