KINO PREDSTAVA
Tekst | Nick Grosso |
Režija | Damir Munitić |
Igraju | Daria Lorenci, Franjo Dijak, Hrvoje Kečkeš |
Prijevod i lokalizacija | Damir Munitić |
Suradnik za pokret | Edvin Liverić |
Kostimi | Đurđa Janeš |
Dizajn svjetla | Tomislav Baotić |
Voditelj tona | Petar Tomičić |
Fotografija | Nino Šolić |
Dizajn promotivnih materijala | Boško Crnobrnja |
Organizacija i promocija | Maja Jurić |
Exitovci | Simona Dimitrov Palatinuš |
Umjetnički ravnatelj Teatra EXIT | Matko Raguž |
Premijera 12.10.2001.
Jedan par, odnosno dvoje pripadnika različitih spolova, pokušava govoriti istim jezikom. Posljedica toga je da zajednička “čašica razgovora” postaje lako lomljiva! Osjećaji zato balansiraju između nemoći i snage, lakoće i patosa, rizika i sigurnosti, humora i ozbiljnosti.
Kino predstava kroz prešućenu riječ i rascjepe tijela razgolićuje intimu pojedinca koji i u paru uvijek ostaje sam. Kada se pogasi svjetlo u dvorani, ostaju kinoplatno, kazališna pozornica i dvoje izvođača koji samo za nas “igraju” svoje kazalište, svoj film. Ili tek život?
Naziv predstave upućuje na nekoliko stvari: interdisciplinarno isprepletanje filma i kazališne predstave te fokusiranje na detalje podsjeća na filmsku estetiku, dok kratki filmovi rađeni kao dokumentarci otvaraju u predstavi i dimenziju stvarnosti i privatnosti glumaca. Način rada (interakcija s publikom, realistična filmska gluma usredotočena na detalj) podsjeća na predstave Bobe Jelčića koje su uvelike obilježile hrvatsko kazalište devedesetih, a Kino predstava sadrži još jedan njihov element – otvorenost strukture (…)
Slobodna Dalmacija
Cijela je predstava sazdana od različitih atmosfera što ih grade izvanredni glumci. Njihovim dolaskom malo gledalište zarobljeno je u gustoću i težinu emocija koje će proživljavati zajedno s likovima. Tako se početna lepršava zaljubljenost ubrzo pretvara u nelagodu zbog kroničnog nedostatka komunikacije te se ona nadomješta seksualnom energijom, prividom ljubavi koja završava naglim rezom – napuštanjem i tugom. Iluzija ljubavi rasplinjuje se u svakom pokušaju komunikacije, a jedino što ih veže je prividna vanjska forma i infantilna igra “tko koga voli više”.
Duboku osamljenost pokušavaju nadomjestiti fizičkim kontaktom te međusobnim kompromisima, međutim sve se to pokazuje uzaludnim i suvišnim.
Vjesnik