Kroz dva sata “nabrijane” farsične i iskrene, kalamburične i dramatične, istodobno smiješne i gorko-tužne igre, glumci putuju kroz niz svojih unutrašnjih i zamišljenih identiteta i pretvaraju ih alkemijom svoje igre u niz osoba, situacija, realnih i fantastičnih događaja koje prepoznajemo kao naše vlastite, kao stvarnost koja nas okružuje i koju u svom apsurdu, konfliktu i dramatičnosti živimo. Igrom visoke energetike, virtuoznosti i sposobnosti glumačke transformacije predstava ispituje osobne i društvene maske i kontramaske, lažne i istinske vrijednosti i granice životne i scenske realnosti i fikcije.

Ivica Boban

Priča, svakidašnja. Buđenje, kava, listaš novine: događaji dana, svijet, novac, politika, crna kronika, tehnologija, multimedija, moda, ljepota, showbiz, turizam, sport, ponude, oglasi, ispadaju reklamni letci.

Akcija! Najjeftinije! Senzacionalno! Rasprodaja, do isteka zaliha. Sniženo, 12%, 23%, 30%, 40% popusta! Sve možeš imati jeftino, svijet, život, provod, sve ti se nudi u reklamnim letcima. Popust od 60% prava je prilika, treba otići tamo, brzo kupiti, uplatiti dok se ne rasproda, dok traje ponuda… Ove godine idem na more. Ništa mi neće ovaj dan pokvarit – pjesma na radiju. U bircu, kasnije, kažeš prijatelju: – Idemo u šoping! Konobar: – Što ćete popiti? Prijatelj: – Imaš li ti love za kavu? Kopaš po džepovima, izvlačiš 10 kn. – Može jedna kola, a dvije čaše? Konobar se smije. Prijatelj mrmlja: – Money makes the world go around. Ima li rješenja? Ima. Opljačkati banku! Baš duhovito. Nije baš neka ideja. Zašto oni mogu, a ti ne, zašto ti nemaš i tebe nema. Kako to misliš – mene nema? Pa nema te nigdje, tamo gdje se obrće, kupuje, prodaje, zarađuje, provodi. Danas u 20 h imat ću love. Ruke uvis, lovu na sunce! To je scena iz filma. Ne, iz novina, naslovna stranica, na telki vijest dana. Uostalom, koja je razlika? Sve je za nas fikcija. Jebena svakidašnjica. Ima li hepienda? Ima kod Tarantina. Smijete se naglas. I odjednom vas ima, pun birc i pun grad. Nije da vas nema.

Olja Lozica

Premijera: Teatar EXIT, 20.04.2007.

Trajanje predstave: 2 sata

DANI SATIRE, 2007.
Amar Bukvić i Filip Juričić – dobitnici ravnopravnih glumačkih nagrada Zlatni smijeh na 31. Danima satire, Zagreb 2007.

ZLATNI LAV, 2007.
Amar Bukvić i Filip Juričić – nagrada za najbolje glumce 8. međunarodnog festivala komornog teatra Zlatni lav, Umag 2007.

MOSTARSKA LISKA, 2009.
Velika mostarska liska publike za najbolju predstavu u cjelini – festival Mostarska liska 2009.
Amar Bukvić i Filip Juričić – Velika mostarska liska za najboljeg glumca

FESTIVAL MLADOG GLUMCA, 2009.
Amar Bukvić i Filip Juričić – jednoglasna specijalna nagrada žirija za inventivnost i maštovitost u razradi likova i odličan primjer angažiranog teatra – Banja Luka 2009.

XV. MEĐUNARODNI FESTIVAL GLUMCA, NIKŠIĆ, 2018.
Grand Prix za najbolju mušku ulogu dodijeljen je Amaru Bukviću za ulogu u predstavi Kako misliš mene nema?!
Grand Prix za najbolji partnerski odnos na sceni dodijeljen je predstavi Kako misliš mene nema?!

Desetak aplauza na otvorenoj sceni, smijeh i suze u publici, nesuzdržane glasne reakcije iz gledališta, dugotrajne ovacije nakon završetka – takva atmosfera pratila je premijeru predstave Kako misliš mene nema!?

Ovaj autorski projekt pripada onoj malenoj skupini domaćih predstava kod kojih dužnost kazališnoga kroničara nadilazi kritičarsku dužnost. Svaka riječ kojom bi se pokušao naznačiti sadržaj ovog komada bit će netočna, površna ili banalna: kazati da je to priča o našem duhovnom i materijalnom siromaštvu, o besparici dvojice mladića čiji je san otići na more; kazati da je riječ o predstavi koja glasno proziva našu sasvim bolesnu sposobnost prilagodbe na tu istu neimaštinu i nemoć; ili reći da predstava u svakoj minuti duboko zaranja u ključne razloge neizbježnog nadolazećeg socijalnog bunta dok istodobno traga za ljudskošću izgubljenom u naslagama osobne i kolektivne prošlosti – sve će to biti nedovoljno, premalo i uopćeno.
Slobodna Dalmacija

Kako misliš mene nema!?

Ima me, ima. Iako sam jedan, u meni se tiskaju moji prijatelji i neprijatelji, moje uspomene, u meni se tiskaju i mnoga moja ja, negdje u ormaru odložene su i brojne maske koje nosim u javnosti ili pred mamom, znancima, šefom(…) Znam da je ovo traljav pokušaj da se riječima prepriča ono što se ne može prepričati nikako, nego tijelom iskazati na sceni. Učinili su to Filip Juričić i Amar Bukvić u dragocjenom izlazu za hrvatsko kazalište koje se zove Teatar EXIT(…)

Dvosatno nemilosrdno premetanje preko glave i uma iscjeljujuće je djelovalo ne samo na autore, nego i na publiku. Sućut koju su izazvali prema nama samima sada i ovdje ponijet ćemo dalje, i onda kad predstave Kako misliš mene nema!? više ne bude(…) Iza tako opasne predstave stoji vojska “anđela” koja se marljivo brinula o akterima. Izvrsna Doris Kristić (kostimi), Deni Šesnić (svjetlo i projekcije) i svakako presudna dramaturška suradnica Olja Lozica. Ona je, zajedno s glumcima i redateljicom, autorski četverokut brižne Exitove predstave.
Večernji list

Nije nikakva fraza da se od običnih oglasa u novinama može napraviti kazališna predstava.

Osobito kada to rade znalci i kada se to napravi umjetnički umješno. Upravo je u Teatru Exit premijerno izvedena odlična predstava sastavljena od svakodnevnih banalnosti koje možemo pročitati u novinama ili čuti na mjestima kao što su kafić, tramvaj, autobus(…) Autorska ekipa stvorila je od običnih životnih događaja kakve možemo čuti na svakom koraku smiješnu, komičnu, dramatičnu i tužnu predstavu koja govori o “minornoj” strani života. 
Vjesnik

Exitov novi hit!

Nova, intrigantna predstava Teatra EXIT!
Elle