Partner predstave: TEATROMAN

JA, TATA! – urnebesna je i dirljiva ispovijed čovjeka bačenog u avanturu donošenja novog života na svijet. Kada ga jednog zimskog dana žena, mašući mu testom za trudnoću ispred nosa, upita: “Dragi, koje je boje trudnoća?”, njegov savršeno uređeni život okreće se naglavačke.

Ako ne znate: “Što to danas znači biti tata?” i “Zašto uopće imamo djecu?”, ako niste sigurni “Kakav porod želite?” ili “Kako izgleda nijemi vrući seks nakon poroda?”, JA, TATA! dat će vam odgovore na sva ta i mnoga druga pitanja.

Predstava je namijenjena svima koji tek planiraju postati roditelji, onima koji to ni pod koju cijenu ne žele biti, ali i onima koji roditelji već jesu.

O GLADIJATORIMA

Stati u mrak scene i znati da kad se konačno upale svjetla, u tvom ringu neće biti nikoga doli tebe jedinoga i njih, onih koji su tebe jedinoga došli gledati baš takvog, samog i golog – vjerojatno je negdje duboko gladijatorski osjećaj.

I dok će glumcu svaki drhtaj brade i svaki bljesak oka osvijetliti izdajnički reflektor, oni koji glumca promatraju ostaju u privilegiji hrpe bezimenih kupaca karata, zaštićeni štitom dubokog mraka.

Tako bi nekako izgledao romansirani uvod o monodrami kao gladijatorskoj glumačkoj disciplini, uvod kakvog bi glumac rado poželio čitati.

No, nije li isto tako prilično očito da se na monodramu odlučuju il’ lakomisleni il’ majstori? Biti siguran da si dovoljno zanimljiv da sam nosiš toliku pažnju, da si toliko izdržljiv bez podrške partnera, krila su na kojima visoko lete samo neopterećeni teškim mislima.

Oni pak, nešto opterećeniji, prvo će odložiti sve svoje pištolje i naučene vještine na stol. I onda, onako nenaoružani i iskreni, ne samo da će pokušati ogledati sebe samoga u zrcalu publike, već će i tu istu publiku ogledati u samome sebi.

Zato, postoji li uopće monodrama?

Naime, ukoliko je obostrano zrcaljenje uspostavljeno, publika će preuzeti ulogu fantomskog partnera s kojim glumac igra. I tu ponekad nastaje čak i nečujni dijalog. Počinje neponovljiva i nepredvidljiva drama. Upravo zato je uspjela monodrama tek ona koja je to prestala biti.

Uskoro će pred vas stati glumac koji je sve, samo ne gladijator. On pripada onoj drugoj skupini, skupini koja rado svoje oružje i naučene vještine ostavlja u garderobi. I uporno se, poput nekog magarca ili Sizifa, ako hoćete ljepše – vraća  svojoj nuli, praznom papiru, tišini, osluškivanju.

Nije li baš to preduvjet za dijalog?

A čini li ga to lakomislenim il’ majstorom, osjetit ćete sami.

Pavlica Bajsić

Premijera: 15.10.2011.

Trajanje predstave: 70 minuta

FESTIVAL GLUMCA 2012.
Rakan Rushaidat – nagrada Fabijan Šovagović za najbolju mušku ulogu

DANI SATIRE 2012.
Rakan Rushaidat – nagrada ZLATNI SMIJEH “MLADEN CRNOBRNJA GUMBEK”, glavna nagrada za mušku ulogu

NOVALJSKI TRIJATAR 2014.
Nagrada “Kata Novaljka” za najbolju predstavu sezone

20. FESTIVAL PUČKOG TEATRA OMIŠALJ-ČAVLE, 2021.
Nagrada publike za najbolju predstavu
Rakan Rushaidat – nagrada za najbolje glumačko ostvarenje

Rakan Rushaidat oduševljava glumačkim bravurama (epizoda s ginekologom), imitacijama-improvizacijama, vratolomijama, ludim i maštovitim gestama i grimasama, neodoljivim varijacijama osmijeha, koje su publiku držale u konstantnom stanju neobuzdana smijeha.
Helena BRAUT, Vjesnik

Predstava »Ja, Tata!« je u Exitu premijerno izvedena prošlog tjedna u režiji Borisa Kovačevića (1960.). Monodramski oblik izuzetno je zahtjevan za glumca, a za njega je u potpunosti Rushaidat bio spreman. Dapače, ono što je ključno – pokazao je da glumački napreduje, raste, razvija se, da dalje radi na sebi, istražuje, a dokaz za to je upravo i potonja predstava koja je proizvela senzacionalnu euforiju u gledalištu.

Rakan Rushaidat vjerojatno je najtalentiraniji glumac u Hrvatskoj koji je zašao u tridesete i njegova je velika prednost, bez obzira na konkretne okolnosti, što nije ušao u naša zabetonirana repertoarna kazališta. Kazalište za djecu Trešnja, kao matično, u njegovu glumačkom napredovanju je idealan izbor. Osim toga, Rushaidat s godinama je dobio i na osebujnoj glumačkoj šarmantnosti, što je u ovoj monodrami bio gradbeni element predstave.

Naime, osim brzih pripovijedanja, koja miješaju ja-formu s trećim licem jednine, dovitljivim, hitrim i iznenađujućim scenskim pokretom, okretnošću, sam glumac morao se suočiti s dramskim materijalom koji je prilično osjetljiv i nije ga jednostavno dostojanstveno prenijeti publici. Naime, iako se radi o općepoznatim i lako prepoznatljivim stvarima – žena i muškarac čekaju i dočekuju dijete – upravo mu je velika scenska dopadljivost, simpatičnost, toplina i suosjećajnost omogućila da cijelu priču, ponekad i škakljivu, vrlo intimnu, prenese gledateljima otvoreno i bez zadrške, s mnogo duhovitosti.

S jednom foteljom u obliku velikog bijelog embrija i decentnom glazbenom podlogom Stanislava Kovačića s infantilnim naglascima, Rushaidat oduševljava glumačkim bravurama (epizoda s ginekologom), imitacijama-improvizacijama, vratolomijama, ludim i maštovitim gestama i grimasama, neodoljivim varijacijama osmijeha, koje su publiku držale u konstantnom stanju neobuzdana smijeha. Pri tome, tema o kojoj se govorilo nije nimalo lagodna, pa dijete je velika odgovornost i to za cijeli život. Ukratko, Rakan Rushaidat probio je monodramski led u svojoj zavidnoj glumačkoj putanji, a Teatar Exit je ponovno dobio – hit!
Helena BRAUT, Vjesnik

VIRTUOZNOST IGRE I DOBROSTIVOST
Uz predstavu „Ja, tata!“ autorskog tima u sastavu Bjarni Haukur Thornssona (pisac), Rakana Rushaidata (izvođač i adaptator teksta) te Borisa Kovačevića (redatelj i adaptator teksta), u Teatru Exit.

Rakan Rushaidat svojom je izvedbom predstave „Ja, tata!“ potvrdio slavujni status unutar hrvatskog glumišta.
Nataša GOVEDIĆ, Novi List

U različitim tipologijama glume postoji legenda o glumcu koji je toliko neposredan koliko samo može biti slavuj iz Andersenova vrta. Nikakvo strateško ponašanje ne može nadmašiti tu izravnost kontakta, velikodušnost u pokazivanju emocija, usredotočenost na svaku nijansu interakcije s publikom. Rakan Rushaidat svojom je izvedbom predstave „Ja, tata!“ potvrdio slavujni status unutar hrvatskog glumišta. Sedamdeset minuta izvedbe naizgled prolazi u burnom smijehu gledališta, ali pritom se vrlo ozbiljno demistificira i muški strah od stupanja u „odgovornu“ vezu i muška panika pred ženskom trudnoćom i čitava mašinerija medicinske „podrške“ trudnicama, kao i sama izvedba ženskog porođaja te kasnije muške brige za novorođenče i prilično izmučenu majku. U skladu s najnovijim antropološkim teorijama o ljudskoj evoluciji, najsretnija i najinteligentnija su djeca s „dvije majke“, odnosno s očevima koji shvaćaju da beba nije ni kućni ljubimac ni nova kompjutorska igrica, već osoba koja traži da zbog nje zbilja promijenimo život. I provedemo ga s djetetom, umjesto da promatramo to isto dijete „zbrinuto“ u nečijim tuđim rukama, dok sjedimo ispred poslovično „dosadnog“ televizijskog programa. 

Trudnički vitez

Filozofiju roditeljstva Rakana Rushaidata možemo smatrati izravnom suprotnošću Zijaha Sokolovića, čija predstava „Kako sam došao na svijet“ (ispričana također redosljedom „formiranje ljubavnog para, seks, beba“) igra estradizirane socijalne stereotipove i medicinsku edukaciju oko oplodnje, dok Rushaidat igra zanos veze i zatim potpunu posvećenost – neku vrstu očinske psihoze ili očinske trudnoće – u čekanju novorođenčeta, sa sve većim znanjem o tome kako se mijenja i njegov seksualni krajolik i gomila protagonistovih najdražih navika, ali i slika koju budući tata ima o samome sebi i svojoj partnerici. Rakan, nadalje, igra protiv nepisanih pravila o tome da se na sceni neće spominjati masiranje ženske međice kao pripreme za porođaj, protiv prešućivanja koliko je teško usred noći utješiti tek rođeno stvorenje koje jeca iz petnih žila (mozak novorođenčeta, dokazuju neurolozi, ne shvaća i ne prihvaća razdvojenost od roditelja: beba je programirana da očekuje da još uvijek svi spavamo u pećinama i na hrpama, zbog čega djecu treba privinuti k sebi, a ne ostaviti da plaču do iznemoglosti, jer će samo na taj način steći emocionalnu sigurnost), kao i protiv ideologije prema kojoj muškarac koji je postao tata odjednom prestaje biti ljubavnik svoje žene. Za razliku od Zijaha Sokolovića koji promjene na ženskom trudničkom tijelu opisuje gotovo s gađenjem, Rushaidat ih opisuje s autoironijom, nježnošću i dubokim, bezrezervnim prihvaćanjem „novog“ tijela mlade majke. 

Tata-mata 

Općenito je Rushaidatova izvedba obilježena toplinom, strastvenošću, dobrostivošću, pa čak i skromnošću. Glumčeve scenske vrline veoma je teško prevesti u tekst. U pitanju je osobnost, a ne samo uloga. No čak i tehnički gledano, pred nama je izvođač s gotovo glazbenom sposobnošću doziranja i prenošenja veoma bogatog spektra emocija. Pred nama je i sjajan socijalni kritičar, posve točan u opisu „zlih medicinskih sestara“ i nadmenih ginekologa, baš kao i vlastite okrutnosti kad je u pitanju pregovaranje sa ženom tko će imati pravo na više sna i više dokolice. Neću prepričavati štosove iz predstave. Samo bih istakla da njezin humor nije ni površan ni bezazlen. Dapače, slavujeve vedre arije pogađaju čitav niz političkih tabua, zbog čega sam se povremeno osjećala kao da sjedim na vrlo zabavnom feminističkom seminaru aktivnog i brižnog roditeljstva. Osim glumca, na pozornici je još samo okrugli stolac na kotačiće, neka vrsta „trbuha“ igre i pokretnog paravana. Redateljski gledano, predstava veoma podsjeća na Matulina „Münchhausena“ (kojeg također režijski potpisuje Boris Kovačević): potpuno se oslanja na koreografsku i verbalnu vještinu glumca, pazeći tek da priča teče glatko i s duhovitim obratima. Kazalište EXIT nedvojbeno je dobilo novi hit, ali još je važnije da je čitava naša javnost ovom izvedbom dobila „tatu“ koji na posvećenost svom djetetu pristaje bez fige u džepu, za cijeli život, s ljubavlju koja – baš poput majčinske – ne nastaje „sama od sebe“, nego upravo kroz angažman borenja s vlastitim strahovima od uloge modela i učitelja. Pardon, roditelja. 
Nataša GOVEDIĆ, Novi List

GLUMAČKI VRHUNCI
Pomalo u sjeni velikoga društvenog događaja u središnjoj nacionalnoj kući, u Teatru Exit odigrana je 15. listopada premijera predstave Ja, tata! nastale prema tekstu islandskoga glumca, redatelja i producenta Bjarnija Haukura Thorssona koji je preveo i adaptirao Roman Šušković – Stipanović, a režirao Boris Kovačević. Thornsson je tekst napisao kao monodramu, nadahnut vlastitim iskustvom očinstva, i sam ga izvodio. Duhovit, lepršav, dramaturški zaokružen predložak koji, osim smiješnih opisa svakodnevnih situacija, posjeduje i veliku dozu razumijevanja i iskrenog suosjećanja za sve vrste problema u kojima se muškarac može naći, od trenutka kada saznaje da će postati otac, preko euforije sama događaja, pa sve do preživljavanja prve godine života sina ili kćeri, koje u Thornssona završava ponosnom, ali i ironičnom frazom: „Biti tata, to je nešto što se ne da riječima opisati. Morate to sami probati…“ upućenom mladiću u zrakoplovu s kojim se, prije nepune dvije godine, i sam mogao usporediti.

Thornssonov tekst poslužio je kao temelj gradnje dramskih situacija i sadržajna okosnica predstave u kojoj je Rakan Rushaidat pokazao da ga se uistinu može smatrati najboljim hrvatskim mladim glumcem. Naime, njegovo suvereno vladanje scenom, glumačkim umijećem, dramskom situacijom, a u krajnjoj liniji i prepunim gledalištem pred njim uistinu je te premijerne večeri bilo neopisivo. Ako se na ijednoga glumca u proteklih nekoliko sezona može primijeniti rečenica „publika mu je jela iz ruke“, onda je to Rakan u ovoj predstavi. Naime, premijernu je izvedbu nekoliko puta nakratko prekinuo neobuzdani smijeh publike, što je Rakan Rushaidat riješio nenametljivom uspostavom komunikacije s najglasnijim gledateljima u prednjim redovima, nastavljajući izvedbu jednako neopterećeno i suvereno. Kada su glumcu jedina „pomoć“ na sceni bijela dizajnerska stolica koja se, poput lopte, okreće oko svoje osi da bi postala ginekološka stolica ili stol u rađaonici, a glazba Stanislava Kovačića osmišljena je kao niz funkcionalnih i nenametljivih zvukovnih naglasaka izvedbe i kada on s lakoćom prelazi iz uloge Marija u ulogu Tamare ili karikaturalnim „maskama“ prezentira i dvojicu ginekologa, i razgovor s prijateljima na nogometu, i sudbonosne susrete s osobljem u rodilištu, osobito sa Zlom sestrom, kada njegova energična izvedba u svakom trenutku „prelazi rampu“ i komunicira s publikom, onda gledateljima i nije važno što je ozbiljna tema očinstva osmišljena kao duhovita i – u krajnjoj liniji – komercijalna komedija. Jer se upravo u trenucima kada se Rakan služi svim svojim umijećem koje je publika mogla vidjeti i u Kaubojima i u Gospodinu Lojtrici i u mnoštvu kazališnih predstava u kojima je glumio u posljednjih nekoliko sezona i kada bi mu se moglo zamjeriti ponavljanje, događa ono malo čudo koje obično zovemo umjetnost i zbog kojega vjerujemo da je čarolija u kazalištu još moguća.
I ponekad gledatelj ne traži više od toga, ali ponekad (kao što je ovaj put bio slučaj) dobije i više no što je tražio jer, osim dobrim tekstovnim predloškom i sjajnom Rakanovom glumačkom interpretacijom, predstava Ja, tata! odlikuje se i izvornim životnim iskustvom jednog „eksperta“. A ekspert je netko tko je kroz istu ili sličnu situaciju prošao te mu to daje kompetenciju tumačenja tog iskustva na sceni. Naime, izvedba Rakana Rushaidata očarava i tom dodatnom, sasvim privatnom dimenzijom, koja doprinosi kvaliteti predstave. Naime, iz svega izgovorenog i izvedenog vidljivo je i osobno iskustvo, i njegovo potpuno razumijevanje preokreta životne situacije koju donosi očinstvo. A neposrednost koju Rushaidat postiže u prenošenju tog, zapravo intimnog i dubokog iskustva, o kojem većina očeva malokad uopće govori, ovaj je put osigurala Teatru Exit još jednu u nizu predstava koju će publika svakako željeti pogledati.
Lidija Zozoli, Vijenac

PREDSTAVA OD KOJE ĆE VAS BOLJETI OBRAZI OD SMIJEHA: OSAM GODINA KAZALIŠNOG I RODITELJSKOG (?) USPJEHA

”Jedna od trenutno najdugovječnijih predstava repertoara Teatra Exit urnebesna je životna ispovijest mladog tate. Ili bolje rečeno, tate u nastajanju. „Ja, tata“ atipična je oda roditeljstvu koja ne osuđuje već legitimira apsolutno sve odluke – da se djeca imaju, da se djeca nemaju, da se djecu voli ili da se djecu ne voli. Jer kao što zadnja scena ove odlične komedije poručuje – „To je nešto što morate sami doživjeti.“ I odlučiti što i kako. (…)

Čak i osam godina nakon premijere, „Ja, tata“ i dalje ne prestaje oduševljavati. Dokaz tome su salve smijeha, duge ovacije na kraju i pokoji spontani, ali entuzijastični kolektivni pljesak za vrijeme trajanja predstave.”

Ines Mihić, Dnevnik.hr