Autorica: Ksenija Zec

Izvode: Jelena Miholjević, Livio Badurina

Dramaturgija: Saša Božić

Glazba: Damir Šimunović

Oblikovanje svjetla: Tomislav Maglečić

Scena i video: Igor Ruf

Kostimi: Ana Mikulić

Produkcija: Ida Klemenčić

PR: Ivana Sansević

Fotografija: A. Saška Mutić

Produkcija: de facto i Teatar Exit

Predpremijera: 28.11.2022. Studio Exit, Gundulićeva 37/1

Premijera A: 13.01.2023.
Premijera B: 14.01.2023.

Osjećate se usamljeno, napušteno i tjeskobno u intimi vlastitog doma? U mislima ste na nekom ugodnijem mjestu, puno primjerenijem i skrojenom po vašoj mjeri? Jednako tako osjećaju se i lica u novoj predstavi Teatra Exit i de facta, koja pokušavaju sumornu svakodnevicu nadograditi vlastitom zaigranošću. Je li za takav obrat potrebno i otputovati iz samoće vlastitog doma?

Predstava tematizira odnos subjektivne usamljenosti dvoje ljudi kao njihovog toponimskog označitelja te kreativnosti u obliku infantilne mašte, koja im pomaže osvijestiti vlastitu nesigurnost i spoznati svoje stvarne emocionalne potrebe.

Istraživački proces na tragu je  zahtjevne i intrigantne tehnike klaunerije te je proizašao iz potrebe da se u predstavi razotkriju i fiksiraju frustrirajući stereotipi mehanizirane svakodnevnice, koji otežavaju puno emocionalno sazrijevanje – i funkcioniranje – zdravih, odraslih osoba. Klaunerija je regresivna tehnika, upućuje nas da svijet gledamo očima djeteta i tako ublažava i čini podnošljivom našu spoznaju frustrirajućih i često okrutnih odnosa s kojima se svakodnevno suočavamo. Upravo suodnos između usamljenosti i njene stalne pratilje – kreativne mašte, te uznemirujućih stanja koja taj suodnos proizvodi, otvaraju prostor za stvarne, a zapravo „izmaštane“, situacije koje nam pružaju mogućnost, ali samo mogućnost, za ulazak u komunikaciju  s drugim ljudima.

Trajanje predstave: 60 minuta

JELENA MIHOLJEVIĆ I LIVIO BADURINA O SAMOĆI GOVORE BEZ PUNO RIJEČI

“Priča je to o pomalo drukčijim ljudima koji su između sebe i ostalog svijeta postavili sve moguće ograde, priča koja istražuje pojmove kao što su samoća i usamljenost, ali i onaj posve neočekivani trenutak kada čovjek dopre do drugog čovjeka.”

(…) redateljica je izvukla obilje toplih trenutaka i još više osvježavajućeg humora u kojem se publika smije junacima na sceni, prepoznajući u njima i neke svoje svakodnevne situacije, pogreške, strahove, bjegove…

“Istodobno, Ksenija Zec, kao iskusna koreografkinja, priuštila nam je i scene za pamćenje, poput sentiša s ljestvama ili pak straha upakiranog – zajedno s glumcem – u kućnu fotelju.  Dvoje ljudi, od kojih ona plete i voli sve što je mucasto, a on zazire od poziva vodoinstalateru, na prvi pogled ne mogu biti drukčiji, ali u konačnci ih baš to i povezuje kada postavljaju pitanje o tome ima li za one koji su drukčiji mjesta u ubrzanoj stvarnosti koja nas okružuje. Baš zato njihov život izgleda kao dječja igra, a ta je infantilnost riješena upotrebom klaunerije.
Redateljica je sve to uspjela ostvariti u jednosatnoj predstavi koja izuzetno dobro drži pažnju gledatelja, izabravši sjajne tumače uloga.” 

Jelena Miholjević i Livio Badurina pokazuju da velikim glumcima i ne treba tekst, jer oni sami, uneseni u temu, stvaraju čaroliju koja u tu istu priču bez ostatka uvlači i publiku. 

Bojana Radović, Večernji list

NIZ ZAČUDNIH ASOCIJATIVNIH SLIKA U KOJIMA SVE MOŽE I NE MORA BITI

“Predstave koreografkinje Ksenije Zec, kolikogod se razlikovale jedna od druge, imaju prepoznatljiv potpis i rukopis. Posebne su po toplini i humoru kojima odišu, natopljene su osjećajnošću (u čemu snažan doprinos ima odabir glazbe čestog suradnika Damira Šimunovića), a publiku pozivaju na prepuštanje vlastitim asocijacijama ili samom bivanju u trenutku izvedbe. U tome nije iznimka ni nova predstava u Studiju Exit pod nazivom I je i nije (…)”

“Njihovi klaunovi nisu nametljivi, ne namjeravaju se svidjeti publici, nemaju velike geste, pokreti im nisu suviše izražajni. Klaun se kod njih prije svega otkriva u pogledu koji komunicira s publikom. Ponekad nas gledaju sramežljivo, katkad očima izražavaju čuđenje ili traže razumijevanje i suosjećanje, a katkad im je pogled prijateljski konspirativan. Dvoje prikazanih ljudi mogu nas asocirati na nas same ili ljude koje prepoznajemo u našoj okolini. Njihov je život, poput života većine, satkan od malih svakodnevnih rutina.”

Jelena Miholjević preobrazbu je toliko dojmljivo iznijela da je izazvala salve smijeha.

“Livio Badurina predstavio se kao smušeni lik kojemu je teško snalaziti se sa svakodnevnim problemima kao što su kućni popravci i računi. U ispovjednom tonu ispričao nam je da ga je strah zvati vodoinstalatera i pritom je u isti mah djelovao vrlo ranjivo i duhovito. Naime, istovremeno suosjećamo s njime, ali mu se i smijemo, što je nesumnjivo i bila glumčeva namjera.”

“Oboje su pomalo drugačiji od većine, krhki i nježni, izazivaju smijeh, ali se ne smijemo njima nego situacijama u kojima se nalaze, iako je duhovita i njihova simpatična nespretnost, nepredvidivo iskazivanje emocija i djetinja naivnost.”

Zahvaljujući izvrsnim glumačkim kreacijama, sjajno odabranoj glazbi Damira Šimunovića (koja je u meni probudila duboke emocije) te vješto redateljski i dramaturški osmišljenim i složenim scenama, predstava je to koju bih preporučila za gledanje.

Katarina Kolega, Kazalište.hr

Jelena Miholjević i Livio Badurina prikazuju dvoje ljudi koji možda jesu, a možda i nisu istovremeno u istom prostoru, a ono što sam ja u njihovim postupcima prepoznala bio je prelazak iz usamljenosti (negativan osjećaj nesvojevoljne izoliranosti) u samoću (dobar osjećaj pri bavljenju samim sobom).

Dok njih dvoje sjede i opisuju svoja stanja (Jelena se iznutra osjeća „mucasto“, a Livio se okrivljuje zbog kvara u stanu), publika se, uz smijeh i sućut, počinje „zbližavati“ s glumcima. 

Njihova tugaljiva lica negiraju ono što rade, pa se logično pitam, jesu li postali zadovoljni boravkom u domu (skrovištu) ili se ipak samo ne usuđuju izaći? Mada ne znam odgovor (on se očito ne nalazi u „ili-ili“ nego u „i-i“) ne osjećam se zakinutom jer su Miholjević i Badurina stvorili ozračje važnije od fakata.

Olga Vujović, kritikaz.com

DVOJE LJUDI KOJI SE OSJEĆAJU USAMLJENO, NAPUŠTENO I TJESKOBNO U INTIMI SVOGA DOMA…

“Sama je tehnika regresivna, nastala iz potrebe da se razotkriju i fiksiraju frustrirajući stereotipovi svakodnevice koji otežavaju puno emocionalno sazrijevanje i funkcioniranje zdravih odraslih osoba. Upućuje da svijet gledamo očima djeteta ne bismo li ublažili frustrirajuće odnose i svakodnevicu življenja. Jednosatni komad tematizira odnos dvoje likova koji se osjećaju usamljeno, napušteno i tjeskobno u intimi svoga doma, a kredibilnom je čine prikladna scenografija i dobro svjetlo. Započinje razgovorom dvoje aktera o svakodnevici, primjerice mucicama i žoharima u domu, a u nastavku je neverbalna, što publika s interesom prati do kraja. Sumornu svakodnevicu pokušavaju razbiti maštom i infantilnom zaigranošću.”

“Badurina, kojeg krasi odlična fizička osviještenost i dječački pogled, simpatično utjelovljuje pomalo nespretnog lika izmučenog optičkim iluzijama. Zadržava naklonost publike nizom skečeva (…)”

Gabrijela Brletić, Jutarnji list