Premijera 23.09.1994. u Zagrebačkom kazalištu mladih

PREDSTAVA NIJE PRIMJERENA MLAĐIMA OD 16 GODINA!

Dekadencija je predstava koja nesputano i iznad svega duhovito progovara o snobizmu, seksu, nasilju, ljubavi i društvu koje nas okružuje. Osmišljena je kao predstava koja u nama otvara novi obrazac onoga što podrazumijevamo pod pojmom komike.

Glumačkom majstorijom Nataša Lušetić i Vili Matula predstavljaju dva para, dva svijeta koji u međusobnom sudaru uspijevaju izraziti potpunu besmislicu svih, za njih i za NAS relevantnih vrijednosti.

”Nataša Lušetić i Vilim Matula bravuroznom su nas i “totalnom” glumom uveli u teatarski svijet Berkoffa. Berkoff djeluje kao suvremeni, tematikom seksa i nasilja zaokupljeni Beckett. Ne samo zbog reduciranja općepriznatih elemenata teatra, nego i zbog savršene kazališne osmišljenosti vlastitog teksta koja upravo zbog svoje krajnje jednostavnosti ”zarobljava gledatelja.”
Tajana Gašparović, Novi list, 1994.

 ”Onaj magični proboj preko rampe u ovoj je predstavi postignut odprve, apsorbirajući u sebi i napor glumca, ali ujedno zahtjevajući isto takav intelektualni ili čak tjelesni angažman od čovjeka u publici koji, čini se, i sam ostaje iznenađen činjenicom da je karta što ju zgužvanu premeće u ruci postala ulaznica u svijet koji nije dovoljno samo promatrati, već ga treva i po vlastitoj slici prepoznati. (…) Čini se da je nakon tridesetogodišnjeg staža Queneauovih ”Stilskih vježbi” zagrebačko kazalište opet dobilo predstavu koja ima priliku da je prihvate ne samo današnji naraštaji.”
Tomislav Čadež, Vijenac, 1994.

”Sjajan osjećaj za mjeru i rijetko viđena scenska disciplina vode ovu predstavu od početka do gašenja zadnjeg reflektora putem, u nas često sanjanih, kazališnih majstorija. U malo više od sat vremena scenskog materijala, prezentiran je vrhunski glumački posao u kom su se sudarile dvije različite predstavljačke koncentracije: precizna pantomima i tjelesna koncentracija Nataše Lušetić s jedne strane, te metodična gluma i improvizacijska majstorija Vilija Matule s druge strane. Ova dva principa, na opće zadovoljstvo scene i publike, nisu zarasli u svom izrazu, nego su srasli u visoki mimički i glumački materijal. (…) Vrhunska tehnika, majstorska uporaba vlastitog tijelesnog i duhovnog prostora, kontrola tekstualnog materijala i adekvatna fizička interpretacija samo su neke pozicije s kojih se da analizirati ozbiljnost cijelog posla koji je obavljen u Dekadenciji.
Goran Sergej Pristaš, Radio 101, 1994.

”Zamišljena kao glumačka parada Dekadencija dokazuje iznimne mimetičke sposobnosti Nataše Lušetić i Vilija Matule. I dok ona sugestivno koristeći specifičnosti pantomimskog izraza i jezičnih različitosti oslikava ravnodušnost blazirane djevojke ili neurotičnost ostavljene žene, on neobično efeltno, spreman na rizike improvizacija, predstavlja oprečnost viših i nižih engleskih socijalnih staleža. U redateljskom zamisli Matra Raguža sve je podređeno glumačkom umijeću, nadahnuću i sposobnosti da se otupjela svakodnevica dočara zanimljivom. Povratak glumačkom teatru izveden je u Dekadenciji izvan granica konvencionalnog izričaja, očito blizak i senzibilitetu novih generacija.”

Dubravka Vrgoč Vijenac, 1994.

”Vrijednost ove predstave je u traženju instrumenta kritike, krute radiografije jednog svijeta, svijeta u potpunom vakuumu, crnog i bijelog, baš onakvog kakav je čak i naznačen u samom izboru scenografije (na crnoj sceni bijeli divan)”.

Laura Marching, La voce del popolo, 1995.

”Svaka čast! To dvoje izvodi sve što želi kao da se divno zabavlja na račun svoje svemoći. Vili izvodi bezbrojne prijelaze kao d skače s padobranom, zatim se zaustavlja u zraku pa čak i vraća natrag u zrakoplov iz kojeg je iskočio, a Nataša se lepršavo razbacuje svojom ženstvenošću kao da joj se ruga na sto načina. Možda su mnogi nakon predstave otišli svojim kućama u nedoumici. Neki, možda i uvrijeđeni. Ali je više nego sigurno da su vidjeli nekonvencionalnu i izvornu predstavu od koje je njihovo gledateljsko iskustvo postalo na čudan način bogatije.”

Anatolij Kudrjavcev, Slobodna Dalmacija, 1996.

”Redatelj Matko Raguž, očito dugotrajnim minucioznim radom s dvoje nadahnutih, bravuroznih glumaca, uspio je predstavu fokusirati na gestu izbrušenu do samodostatnosti pantomime i ubojitog naboja.”
Boris Rotar, Glas Istre

”Dekadencija uspostavlja nov obrazac komike začinjen žestokim temama, nastranostima, urbanim govorom, sjajnim partnerstvom u kojem se razvija slušanje Drugog. ”
Ivica Buljan