Cabaret Valeska

“(…) svaka je nova izvedba pravi kazališni blagdan, moderan teatar zasnovan na iznimnim glumačkim transformacijama i s preciznom i nadahnuto-kreativnom režijom Edvina Liverića koja smješta Niku Ivančić, kao Valesku Gert – nekoć slavnu, a danas pomalo zaboravljenu glumicu, plesačicu i svojevrsnu začetnicu performansa, u izvrsno osmišljen kazališni prostor Studija EXIT koji je postao kultno mjesto izvedbi manjih predstava, većinom monodrama i duodrama, ali i drugih manjih formi.” Izvrsna monodrama koja se glumačkim i redateljskim umijećem i kazališnom iluzijom podiže na dimenziju slojevite, višeznačne i gotovo višeglumačke predstave o umjetnici koja nikada nije prestala istovremeno šokirati i fascinirati svoju publiku. “Exitov prostor tako postaje asocijativno povezan s prostorom jedne noćne televizijske emisije njemačke TV postaje ARD iz 19. studenoga 1975., kad je voditelj razgovarao s dvjema gošćama: atraktivnom njemačkom glumicom Sentom Berger, jednom od brojnih djevojaka Jamesa Bonda i damom u mislenim godinama, (tad već) mnogima nepoznatom, 83-godišnjom Valeskom Gert koja je svojim stvaralaštvom postavila temelje performansu, a donekle i ekspresionizmu i dadi, a koje su, i umjetnica i emisija, bile inspiracija Liveriću i Niki Ivančić za slojevitu, gotovo dokumentarističku i estetski iznimno promišljenu monodramu. Prilično neobičan izgled Valeske Gert (za to vrijeme) u TV emisiji: bijelo napudrano lice, kratka crna kosa, žarko crveno našminkane usne i plavo zasjenjeni očni kapci koji još više ističu oči, oblikovali su i izvrsnu masku i kostim Nike Ivančić (Valeska je sama izrađivala svoje nekonvencionalne kostime, a danas su njome inspirirani i mnogi modni dizajneri) koja je preuzela umjetničin performativni izraz i pokušala što vjernije rekonstruirati izražajne geste i mimiku ove kazališne i filmske glumice i plesačice koja je revolucionirala ples, avangardu uvela u kabaret, a njezine su epizodne filmske uloge ostale zapamćene kao najblistavija glumačka ostvarenja.” “Valeska Gert glumila je i u avangardnim predstavama nastalima na temelju drama Oskara Kokoschke, Ernsta Tollera i Franka Wedekinda, a dobiva i filmske uloge, među kojima je osobito dojmljiva ona u nijemom filmu Georga Wilhelma Pabsta, Dnevnik izgubljene djevojke. Najbolje joj je filmsko ostvarenje u Fellinijevu filmu Giulietta i duhovi, a sedamdesetih je angažiraju njemački redatelji, među njima Fassbinder i Schlöndorff, a Werner Herzog pozvao ju je da igra u remakeu Murnauova filma Nosferatu iz 1922., što se zbog njezine smrti nije realiziralo (ne zna se točan datum smrti, što je i u predstavi naznačeno).” Fascinantno. Tako mlada glumica Nika Ivančić i mlada Valeska počinju svoju performativnu dinamičnu točku koja je/ih dovodi na šank na kojemu (nimalo vulgarno) izvrsno i iznimno glumstveno Ivančić pleše i pjeva jednako se brzo vrativši u svoj dominantan kazališni identitet, onaj starije glumice u fotelji koja progovara transformiranim, modificiranim, ali nimalo ne i karikiranim glasom o svome umjetničkome i privatnome životu u 45 minuta trajanja predstave. Vesna Muhoberac (Kazalište.hr)

PERFORMATIVNO DINAMIČNO, IZVRSNO I IZNIMNO GLUMSTVENO

“Nina Ivančić „skinula“ je frizuru i odjeću, grimase i dostupne dijelove nekih performansa (uz fotografije, postoje i fragmenti izvedbi), popunjavajući na temelju podataka i mašte kompletnu sliku. I zaista pred sobom vidimo osobu slobodnog duha i nepokolebljivu eksperimentatoricu!” “Nika Ivančić je na vrlo dosljedan način izgradila lik ove dinamične i nekonvencionalne žene kojoj nikakav podstrek za vlastito izražavanje nije bio stran ili nepriličan. Živjela je svoju umjetnost bez ostataka i sljedila je svoj unutarnji glas. Kada Nika odjednom skoči na šank ili počne ispuštati neartikulirane glasove, to jednako može danas zapanjiti njezine gledatelje kao što se prije stotinjak godina dogodilo Valeskinoj publici. Kraj predstave je istovremeno poetičan i tužan – na naslonu naslonjača ostaje samo projekcija lica, samo sjena koja priječi zaborav na inovatoricu, čija je hrabrost izražavanja nadahnula mnoge koji su možda htjeli, ali nekako nisu smjeli!” Olga Vujović (Kritikaz)

PRABAKA PERFORMANSA

‘Nika Ivančić vrlo je uvjerljiva kao prodorna umjetnica, u njoj ima jako puno energije, ali i sposobnosti za jednu ovakvu transformaciju. Priča je naizgled jednostavna, ali sama izvedba traži od glumice da se ponaša u skladu s promoviranom magijom. Ivančić ima tu magiju.” Mladen Radić (Glas Istre)

POČAST GLUMAČKOJ MAGIJI I SVIM NEMIRNIM DUŠAMA

”Ipak, ako bismo birali najbolju predstavu koju smo gledali prošle godine, put bi nas u mislima odveo u smjeru od centra prema periferiji, u rock bar Mimozu, jedne obične kišne večeri u travnju gdje se održavao Cabaret Valeska (kasnije izveden i u Rojcu). Autorski je to projekt Edvina Liverića i mlade pulske glumice Nike Ivančić koja je ušla u život pokojne Valeske Gert. Prvo, Ivančićkina transformacija bila je nevjerojatna, s jedne strane zbog efektne šminke, s druge strane zbog prirodnog talenta iz kojeg stoji potpuna posvećenost onome što se radi. Doživljaj je bio negdje između jednostavno čudnog i jednostavno nevjerojatnog.” Mladen Radić (Glas Istre)

KOPRODUKCIJE, SINERGIJE I ODLIČNE PREDSTAVE S PERIFERIJE

Nika Ivančić, […], dovodi na hrvatsku pozornicu zenit berlinske kabaretske glume, s mnogo brehtijanske ironije prema samoj Valeski Gert, ali još više s pobunjeničkom ironijom prema glumačkoj odmjerenosti koja se ne usuđuje posegnuti za ekspresionističkim paroksizmima satiričkih oštrica. […] Kako Ivančić nastupa na domaćoj pozornici u doba novog konzervativizma, znakovito je da joj upravo kabaretska gluma dopušta različite oblike transgresivnosti, transrodnosti, pa i transvestitskog (camp) ismijavanja društvenih rituala. Predstava zapravo ne funkcionira kao zbirka sjećanja slavne bake performansa, nego kao vrlo precizno i točno postavljena škola kabaretskog izričaja za nove generacije. Nataša Govedić (Kazalište)

IRONIJA KAO FEMINISTIČKI SKALPEL: GLUMIČINO AUTORSTVO