Koprodukcija Teatra EXIT i Osječkog ljeta kulture – Gradske galerije Osijek

Dramaturgija: Kristina Kegljen i Marijana Fumić

Scena i kostimi: Marijana Fumić i Aida Bukvić

Video: Marko Žuljević

Oblikovanje svjetla: Tomislav Kobia

Oblikovanje zvuka: Marko Žuljević

Izbor glazbe: Aida Bukvić

Tehnička realizacija: Dražen Budimir i Josip Brandis

Fotografije: Kristijan Cimer

Dizajn propagandnog materijala: Saša Došen

Organizacija, promidžba i prodaja za Teatar EXIT: Vedrana Frankola, Anita Čendeš, Mirela Lautar

Ona i On. Mladi. Zaljubljeni. Zaposleni. Dvije plaće, dobra, sigurna radna mjesta. Svaki dan ista rutina: buđenje – tuširanje – doručak – vožnja na posao – ured – pauza za ručak – ured – vožnja s posla – večera – kauč- televizor – krevet – buđenje – tuširanje – doručak – vožnja na posao – ured – pauza za ručak – ured – vožnja s posla – večera – kauč- televizor – krevet… Sretni su? Ne postavljaju si bespotrebna pitanja. To je dio paketa. To se podrazumijeva. Kad se odjeća zgužva izglačaš je svojim parnim glačalom. Kad se uznojiš istuširaš se toplom vodom iz svog električnog bojlera. Kad si gladan izvadiš sendvič iz njegova plastičnog omota. Kad si umoran baciš se na svoj madrac od memorijske pjene. Glavno da nam bombe ne padaju po glavama. To su neki tuđi ratovi. To su samo vijesti. Ratova uvijek negdje ima. To je dio paketa. To se podrazumijeva. Glavno je da smo mi dobro. A dobro smo. Sve je dobro. Svaki dan…

Koji je danas dan? Danas je dan kad iz bankomata nije izašlo ništa osim papirića na kojemu piše: „Transakciju nije moguće izvršiti“. Danas je dan kad si se probudio i spoznao svu beznačajnost vlastita života. Pa se odlučiš oduprijeti toj ispraznosti, običnosti, konvencionalnosti, tehnološkoj manipulaciji, društvenim normama i svim kompromisima svijeta. I dobro ti je, uzbudljivo i novo. Zgužvan si i smrdiš, ali to te više ne opterećuje. Briga te za vijesti. I za tuđe ratove. Sad vodiš, napokon, svoj vlastiti. U tvom ratu je dobro. Glavno je da si ti dobro. A dobro si. Sve je dobro. Svaki dan…

Koji je danas dan?  Danas je dan kad si ogladnio. U ruci držiš svoju posljednju konzervu graha, ali u tvome otvaraču za konzerve iscurile su baterije. Danas je dan kad ti nije palo na pamet da izađeš van, uzmeš prvi kamen i razbiješ tu vražju, limenu stvar. Umjesto toga guliš etiketu i jedeš papir. Danas je dan kad se ne radi više o beznačajnosti tvoga života nego o potpunoj nepripremljenosti za nj. Danas je dan kad ti je krivo što nisi pogledao više dokumentaraca o majmunima.

Danas je dan kad sjediš u mraku kazališta, u tišini i kažeš si: „Ma, to nisam Ja! To su Ona i On. To su Oni.“     

Zaplješćeš im, jer, to je dio paketa. To se podrazumijeva. Pa odeš do bankomata. Pa do trafike – po nove baterije.

Marijana Fumić, dramaturginja

Trajanje: 70 min

BUĐENJE: PREDSTAVA KOJA DONOSI SLIKU HODAJUĆIH MRTVACA

“Širenje korona virusa Hrvatskom zatvorilo je zagrebačka kazališta, ispraznilo kafiće i ulice tako da je Zagreb u subotu navečer bio pust, kao da je kolovoz. Usprkos svemu, u komornom prostoru Studija Exit u Gundulićevoj 37/1 gdje stane samo 40 ljudi održana je premijera predstava ‘Buđenje’ u režiji Aide Bukvić, koja je na toj minijaturnoj sceni vrlo plastično oživjela kompleksni problem pretvaranja života u užasavajuću rutinu, punu kompromisa i uništenih snova. Na premijernu izvedbu stigli su samo najhrabriji, a njihova hrabrost je nagrađena malom predstavom velikog značenja i upozoravajućih poruka.

(…) Birch prati raspad veze mladog urbanog para, koji nije smogao hrabrosti da pronađe izlaz iz neizdržive kolotečine nego je dopustio da ih preore rutina svakodnevnice, nehumanost potrošačkog društva i tržišna neumoljivost 21. stoljeća. Stoga i ova brza i dinamična predstava donosi prilično pesimističan, ali kazališno zanimljiv i inovativan prikaz njihovog naoko sređenog života u kojem oni prolaze žestoku transformaciju osobnosti i na kraju ‘probuđeni’ napuštaju svoje tzv. besprijekorne živote. No donosi li taj bijeg iz zatvora rutine pozitivne pomake?

Na sceni su On i Ona, odjeveni kao bezlični pripadnici korporativnog svijeta, oboje frustrirani nekreativnošću i nesvrsishodnošću svojih radnih mjesta i gubljenjem identiteta u birokratiziranoj svakodnevnici. Njih izluđuje i ubija dnevna rutina: buđenje, tuširanje, odlazak na posao, rad, pauza, dolazak kući, gledanje televizije. 

(…) Samouništavajuće putanje Nje i Njega prikazali su živahnom, brzom i dinamičnom igrom mladi glumci Iva Kraljević, koja je nakon sudjelovanja u projektu ‘Evanđelje’ Pippa Delbona postala stipendistica zagrebačkog HNK, i Silvio Mumelaš, poznat publici po brojnim ulogama u dječjim predstavama Kazališta Trešnja. Oni su intrigantno i s dozom komike i ironije, bujicom riječi i nervoznih opaski i komentara, verbalno se nadovezujući jedno na drugo, utjelovili likove hodajućih mrtvaca u doba kapitalizma. 

(…) Redateljica Aida Bukvić je u suradnji s dramaturginjama Marijanom Fumić i Kristinom Kegljen u scenskom oživljavanju divljeg, emotivno zgusnutog svijeta Nje i Njega koristila snimke ratnih vihora, koji se prikazuju na dva velika ekrana, desnom i lijevom, i koji ‘proširuju’ scenu i uvlače gledatelje duboko u samo središte kazališnog događanja. Istodobno su glumci uspostavljali odnos s malom kamerom, te sa samima sobom, prethodno snimljenima i emitiranima na velikim ekranima (Marko Žuljević). Iz takvog pristupa proizašla je prilično klaustrofobična slika potrošačkog društva u kojem liberalni kapitalizam oduzima ljudima humanost i smisao.

Mora li se svakodnevnica ljudi, zarobljenih u korporativno iskorištavanje, pretvoriti u rutinu i uništiti neponovljivost i uzbudljivost života? Mora li svaki pokušaj bijega od bizarne kolotečine završiti u kaosu, samo su neka od vrlo aktualnih pitanja koje postavlja najnovija predstava ‘Buđenje’ Kazališta Exit, nastala u koprodukciji s Osječkim ljetom kulture i Gradskim galerijama Osijek.”

Nina Ožegović (T-portal)

************************************************************************************

RIJEČI ‘DA’ I ‘NE’ IMAJU JEDNAK BROJ SLOVA 

“Radi se o dvoje mladih ljudi, ljubavnom paru imenovanima Ona (Iva Kraljević) i On (Silvio Mumelaš) koji žive pristojno jer pristojno zarađuju, budući da oboje rade, rade, rade… Ne pitaju se, treba li toliko raditi i trebaju li im sve te stvari oko njih, taj televizor na kojem svake večeri gledaju ratove, taj krevet s vrhunskim (memorijskim) madracem… Nemaju vremena za užitak jer kada ne rade samo žele ležati. (…) Odjednom svakodnevna rutina postaje teret. Trebali bi početi govoriti „ne“, jer „ne“ je akcija, a „da“ je pasivno… (…)

Drama „Buđenje“ govori o onome što se svima nama može dogoditi (ili nam se dogodilo): prestajemo biti bića i postajemo automati, zombiji…

(…) Silvio Mumlaš vrlo vjerno prikazuje stupnjeve osvješćivanja odnosno poslovnog propadanja, približavanje trenutku kada će izgovoriti ‘ne’ i sve izgubiti: i nju i posao i svijet oko sebe. Iva Kraljević ga lijepo prati u tim njegovim promjenama (…) Jako mi je drago da svake godine (uglavnom) stasaju ovakve zajedničke osječko – zagrebačke produkcije u kojima mladi glumci imaju priliku pokazati svoje glumačke pomake, a mlade prevodilačke snage obogaćuju hrvatsko kazalište novim prijevodima. Ne mogu odoljeti ne navesti jednu potresnu rečenicu pri kraju izvedbe koja sjajno ocrtava ne samo ozračje ovog teksta/predstave, nego mlade poslovne ljude uhvaćene u zamku programiranog života bez poezije: ‘Vidim mjesec kroz prozor, ali ne vidim mu svrhu’.”

Olga Vujović (Kritikaz.hr)

************************************************************************************

OD OKOLINE NEMA BIJEGA

“U fokusu ‘Buđenja’ nagrađivanoga velškog autora Brada Bircha nalaze se On i Ona. Njihov je životni plan jednostavan – sačuvati ljubav kao jedini kutak sreće i mira u (poslovnom) kaosu koji ih okružuje i izjeda. Ipak, u tom jurenju kroz život u kojemu ljubav prečesto postaje tek riječ, dolazi do neželjena obrata – umjesto da im bude utočište u kojemu zajednički vidaju rane od udaraca okoline, ljubav postaje njezina konačna žrtva. (…)

Birchev komad ne otkriva ništa novo, već na suptilan način ukazuje na glavnu boljku današnjeg vremena – teškoću zadržavanja vlastite intime u svijetu u kojemu smo postali tek marionete (društvenih) medija.

U ulogama Nje i Njega zaigrali su Iva Kraljević i Silvio Mumelaš, različito pristupivši likovima, čime su ih dodatno suočili, sukobili i razdvojili. Kraljevićeva je Nju oblikovala gotovo pravocrtno, kroz trajanje i pomirenje, fino kroteći i pretačući nemir dužih rečeničnih nizova u tijek koji sugerira stabilnost i konstantu. (…)  S druge strane, Mumelaš je u Njega od starta vrlo uvjerljivo i dopadljivo upisao razlomljenost koja sugerira nesigurnost i slabost pred naletima okolinskih udaraca.”

 Predstava „Buđenje“ suptilno se povezala sa stvarnošću, ukazavši na snažan utjecaj okoline, virtualne i stvarne, na pojedinca.

Igor Tretinjak (Vijenac)

************************************************************************************

POBUNA PROTIV NEOPODNOŠLJIVE RUTINE I REZIGNACIJE

” (…) Birchovo Buđenje počinje kao komičan, karikaturalan prikaz životne rutine mladog bračnog para, dobrostojećeg jer su oboje uspješni poslovni ljudi. Međutim, to plaćaju s mnogo rada koji im ostavlja malo slobodnog vremena u kojem se zajedno bude, idu do autobusa kojim će krenuti na svoje poslove i navečer se vratiti kući toliko umorni da jedva čekaju obaviti ono najnužnije – od hranjenja preko komunikacije s društvenim mrežama do spavanja koje završava buđenjem u potpuno jednak novi dan. Ta rutina uništava njihovu individualnost i identitet, pa stoga niti nemaju imena.

Na zidovima stereotipnog novog stana bez osobitosti  (scenografija i kostimi dramaturginje Marijane Fumić i redateljice Aide Bukvić) pojavljuju se video-snimke (uspješan im je autor Marko Žuljević) koje protagonisti gledaju, pa to gledatelju razbija monotoniju i potencira iščekivanje neke snažnije dramske napetosti. Protagonistica pritom nije baš toliko usredotočena na neku posebnu tematiku, pa je stanovito iznenađenje da baš Ona prva pokreće pobunu protiv nepodnošljive rutine. U prvim trenucima to doduše djeluje kao protest zbog njegovog neprestanog gledanja ratova i nedostatka međusobne komunikacije, ali vrlo brzo postaje jasno da to postaje zajednička pobuna protiv normi.

Međutim, ma koliko bili zajedno u toj borbi, ona im ne vraća nekadašnje zajedništvo, jer sve osim dogovora oko konkretnih poteza – od zamisli i stavova do miješanja nade, rezignacije i razočaranja, njih dvoje ne govore jedno drugome nego publici u maloj dvorani Studija Exit, gdje to zbog neposredne blizine gledatelja postaje gotovo privatna komunikacija koja ostvaruje jednu od bitnih namjera predstave da svatko od prisutnih počinje razmišljati o tome nalazi li se i sam u sličnoj situaciji.

U stvaranju tog dojma znatno je pomogla dramaturgija Marijane Fumić i Kristine Kegljen koja nije isticala originalnu lokaciju drame, a i vrlo uspješan prijevod Kristine Kegljen pridonio je uklopljenošću dijaloga u naš način korištenja vezanosti govora sa suvremenim izrazima koje inspiriraju novi poslovi i tehnološki pronalasci da bi približila protagoniste i njihove postupke našoj sredini i mentalitetu. To je omogućilo vrsnim glumcima da ostvare uloge bliske gledateljima, stvarajući tipične predstavnike mladih poslovnih ljudi koji su u njihovoj ležernoj i u detaljima preciznoj interpretaciji prepoznatljivi pripadnici te naše zajedničke sredine.

(…) Aida Bukvić je to iskoristila da bi ih sigurnom rukom vodila u stvaranju likova koji se uspijevaju stopiti sa sredinom u kojoj nastupaju, a koju je redateljica oživjela i učinila upečatljivom snažnim ritmom i efektnom uporabom doprinosa svih suradnika u stvaranju predstave, kreirajući atraktivnu predstavu ne samo zahvaljujući sugestivnim glumačkim interpretacijama nego i njihovim uklapanjem u prepoznatljiv današnji mračni svijet koji i pored nekih komičnih detalja ostavlja prijeteći dojam društva u kojem živimo i načina na koji se ono razvija.”

Tomislav Kurelec (Kazalište.hr)

************************************************************************************