KINO PREDSTAVA | Teatar EXIT

Teatar EXIT

KINO PREDSTAVA

KINO PREDSTAVA

TekstNick Grosso
RežijaDamir Munitić
IgrajuDaria Lorenci, Franjo Dijak, Hrvoje Kečkeš
Prijevod i lokalizacijaDamir Munitić
Suradnik za pokretEdvin Liverić
KostimiĐurđa Janeš
Dizajn svjetlaTomislav Baotić
Voditelj tonaPetar Tomičić
FotografijaNino Šolić
Dizajn promotivnih materijalaBoško Crnobrnja
Organizacija i promocijaMaja Jurić
ExitovciSimona Dimitrov Palatinuš
Umjetnički ravnatelj Teatra EXITMatko Raguž

Premijera 12.10.2001.

Kino-predstava1Jedan par, odnosno dvoje pripadnika različitih spolova, pokušava govoriti istim jezikom. Posljedica toga je da zajednička “čašica razgovora” postaje lako lomljiva! Osjećaji zato balansiraju između nemoći i snage, lakoće i patosa, rizika i sigurnosti, humora i ozbiljnosti.

Kino predstava kroz prešućenu riječ i rascjepe tijela razgolićuje intimu pojedinca koji i u paru uvijek ostaje sam. Kada se pogasi svjetlo u dvorani, ostaju kinoplatno, kazališna pozornica i dvoje izvođača koji samo za nas “igraju” svoje kazalište, svoj film. Ili tek život?


Naziv predstave upućuje na nekoliko stvari: interdisciplinarno isprepletanje filma i kazališne predstave te fokusiranje na detalje podsjeća na filmsku estetiku, dok kratki filmovi rađeni kao dokumentarci otvaraju u predstavi i dimenziju stvarnosti i privatnosti glumaca. Način rada (interakcija s publikom, realistična filmska gluma usredotočena na detalj) podsjeća na predstave Bobe Jelčića koje su uvelike obilježile hrvatsko kazalište devedesetih, a Kino predstava sadrži još jedan njihov element – otvorenost strukture (…)
Slobodna Dalmacija


Cijela je predstava sazdana od različitih atmosfera što ih grade izvanredni glumci. Njihovim dolaskom malo gledalište zarobljeno je u gustoću i težinu emocija koje će proživljavati zajedno s likovima. Tako se početna lepršava zaljubljenost ubrzo pretvara u nelagodu zbog kroničnog nedostatka komunikacije te se ona nadomješta seksualnom energijom, prividom ljubavi koja završava naglim rezom – napuštanjem i tugom. Iluzija ljubavi rasplinjuje se u svakom pokušaju komunikacije, a jedino što ih veže je prividna vanjska forma i infantilna igra “tko koga voli više”.
Duboku osamljenost pokušavaju nadomjestiti fizičkim kontaktom te međusobnim kompromisima, međutim sve se to pokazuje uzaludnim i suvišnim.
Vjesnik